Predsjedniku Savjeta sigurnosti OUN-a. Kopija: Generalnom sekretaru OUN-a - 26. juli 1993. godine


Poštovani gospodine predsjedniče,

dramatična situacija  u mojoj zemlji  kao rezultat nastavka i eskalacije armenske agresije usmjerene na teritorijalno cijepanje suverene azerbejdžanske države tjera me da Vam se obratim ovom porukom. 

Odan principima i normama međunarodnog prava, Azerbejdžan je dao saglasnost za posredovanje OSCE-a za mirno rješavanje krvavog sukoba koji mu je nametnula Republika Armenija polazeći od ideje međunarodne sigurnosti i saradnje i oslanjajući se na prava i obaveze članica te međunarodne organizacije. Tokom dugog i teškog procesa rješavanja sukoba vlada Azerbejdžana je, pokazujući želju za mirno rješavanje sukoba i uz maksimum fleksibilnosti i konstruktivizma, naporno tražila puteve za prekid krvoprolića i pronalaska čvrste pregovaračke osnove. Ipak Armenija grubim narušavanjem njezinih obaveza prema međunarodnoj zajednici i Azerbejdžanu podriva naše mudre napore.  

Otkako je Vijeće ministara OSCE-a prihvatilo odluku o Minskoj konferenciji prošlo je skoro više od godinu dana i danaj se ta  ideja kao nikada prije daleka od realnosti. Ako smo prije godinu dana govorili o neophodnosti oslobađanja Šuše i Lačina kao jedinog mogućeg puta vraćanja na stanje u skladu s onim koje je vladalo na dan donošenja odluke od strane Vijeća ministara i samim tim izlaska na Minsku konferenciju, danas je činjenica da je agresor zauzeo više od 17 procenata azerbejdžanske teritorije. Okupiran je cijeli planinski dio Karabaha, Lačinski region (južni dio maja 1992. godine, a sjeverni aprila 1993. godine), Kelbadžarski region, sela Nahčivanske autonomne republike, Gazahski, Fizulinski, Zangilanski, Agdamski regioni Azerbejdžana. Sveukupno je okupirano 503 naseljena mjesta, ukupan broj izbjeglica i protjeranih osoba iznosi 567 hiljada.  

Počevši s političkom agresijom koje se sastojala od donošenja vjerolomnih odluka o pripajanju Nagornog Karabaha njezinoj teritoriji te prešavši zatim slanju emisara i terorista i isporuci naoružanja, Armenija danas vodi vojne akcije velikog obima na azerbejdžanskoj zemlji, ignorišući apele i odluke OSCE-a i OUN-a, u tom smislu i rezoluciju 822 Savjeta sigurnosti kojom se nedvosmisleno zahtijevalo povlačenje okupacionih snaga iz Azerbejdžana.  Napori OSCE-a, usmjereni na provođenje rezolucije, blokirani su potpunim odbijanjem armenske strane da ispuni zakonske zahtjeve posrednika i, čak šta više, ona je postavljala neprihvatljive uslove. Kao rezultat tog djelovanja Republike Armenije, posljednja posjeta  Marija Raffaelija regionu, kao ni prethodne posjete, nije dala nikakvog osnova za nadu u brzu provedbu rezolucije Savjeta bezbjednosti OUN-a i dugo čekani prekid krvoprolića.  

Svakojako pozivanje armenske strane na nepotčinjavanje armenskih oružanih formacija koje djeluju u Nagornom Karabahu od strane Republike Armenije su apsolutno bez osnova. Sve isporuke teškog naoružanja, municije, žive sile, a takođe direktno rukovođenje vojnim dejstvima vrši Republika Armenija preko anektiranog Lačinskog regiona.

Iskoristivši nastali prekid, Armenija je poslije odlaska misije Raffaelija poduzela novu masovnu ofanzivu u kojoj su njezine oružane snage zauzela grad Agdam. Taj vjerolomni čin zadao je užasan udarac mirovnom procesu koji ionako još nije bio zaživio. Ranija vlada Azerbejdžana upozoravala je Savjet sigurnosti na to da odugovlačenje procesa stvara opasnu situaciju koja prijeti većom katastrofom.

Sadašnje stanje hitno zahtijeva miješanje Savjeta sigurnosti na osnovu punomoći koje su mu date u skladu sa Statutom OUN-a. 

Neophodne su neodložne mjere, usmjerene na zaustavljanje agresora, prekid krvoprolića i oslobađanja okupiranih azerbejdžanskih teritorija.

U vezi s izloženim molim da se odmah sazove sjednica Savjeta sigurnosti.

Hajdar ALIJEV,  

Opumonoćeni predsjednik Republike Azerbejdžan

Predsjednik Vrhovnog sovjeta Republike Azerbejdžan

Prevedeno na bosanski jezik s ruskog jezika prema napisu u novinama "Bakinskij rabočij", 29. jula 1993. godine