Obraćanje predsjednika Republike Azerbejdžan Hajdara Alijeva na sastanku sa zapovjednikom ruske vojske u Zakavkazju, generalpukovnikom Fjodorom Reutom, 6. januara 1994. godine


Mislim, trebalo je, možda, da se ranije sretnemo – i zato što je region Zakavkazja uzajamno povezan, a pošto Vi komandujete ruskim snagama koje se dislociraju u Gruziji i Armeniji. Ipak, okolnosti to nisu dozvoljavale. Za rješavanje pitanja koja se tiču interesa naše republike, u saradnji s Republikom Gruzijom s kojom imamo dobre odnose, sretao sam se s Eduardom Ševardnandzeom i drugim rukovodiocima te republike. Oni su dolazili ovamo, rješavalo se veoma puno pitanja povezanih s ekonomskom saradnjom, naročito u vezi pružanja pomoći Gruzije u osiguranju energije. S Armenijom smo, nažalost, u ratnom stanju. A Vaše vojne snage, vojska Ruske Federacije, dislocira se i na teritoriji Gruzije i na teritoriji Armenije. Bez kontakata ne možemo. Istina, kontakata telefonom smo imali. Naši predstavnici su se sretali s Vama. Ali mi moramo, ja mislim, održavati tješnje kontakte, kako ne bismo dozvolli propuste u našim uzajamnim vezama. Zato, kada ima kontakata, kada ima susreta, tada se lakše rješavaju pitanja – kada nema veza neki sitno pitanje izrasta u veliki problem mada, moguće je, i nema takvog značenja.

Naša Republika nema problema s Gruzijom. S tom državom imamo prijateljske, dobrosusjedske veze koji su se izgradili kroz kroz istoriju. Iako nas stanje u Gruziji u cjelini uznemirava zato nam ne može biti svejedno šta se dešava u susjednoj zemlji. Ali posebno nas uznemirava položaj Azerbejdžanaca koji žive u Gruziji. A tamo ih je mnogo, prema našim podacima – oko 600 hiljada ljudi. Pri čemu u nekim regijama – Mirneuljskoj, Bolniskoj, Dmaniskoj, Gardabanskoj – oni žive kompaktno. Do nas dopiru veoma uznemiravajući signali: ponekad vezano za nasilje prema pojedinim Azerbajdžancima, nepravdi itd. Naši predstavnici su odlazili tamo zbog toga pitanja. Specijalno je u Gruziji bila državna sekretarica Lala-Šovket Gadžijeva koja je posjetila Dmanisku i Mirneuljsku regiju, sretata se s rukovodstvom Gruzije. Predstavnici nekih regija Azerbejdžana koje graniče s Gruzijom odlazili su u susjednu republiku kako bi isporučili humanitarnu ili materijalnu pomoć stanovnicima Mirneulske i Dmaninske regije.

Ali sve to, nažalost, još uvijek ne daje rezultata. Imao sam telefonski razgovor s Eduardom Amvrosijevičem Ševerdnadzeom. On je rekao da oni sa svoje strane poduzimaju mjere za uvođenje redae i stvaranja potrebnih uslova za stanovnike tih regija azerbejdžanske nacionalnosti.

Koristim priliku da se i Vama obratim s molbom, pošto se Vaše vojne jedinice nalaze na teritoriji Gruzje, u tom smislu i u toj regiji, da obrate pažnju na to pitanje. Ta lica azerbejdžanske nacionalnosti su građani Gruzije, vijekovima tamo žive, to je njihova domovina, rodna gruda i neophodno je osigurati njihovu sigurnost, normalan život i rad. Neke nas pojave veoma brinu, o tome sam govorio Eduardu Amvrosijeviču Ševardnadzeu. Ako se ne prekinu neke negativne pojave koje se tamo dešavaju, one mogu dovesti do većih komplikacija. A ono što se dešava poslije toga, ako se stanje usložnjava, vidimo na primjeru takozvanog karabahskog konflikta koji je sada prerastao u otvorene vojne akcije između Armenije i Azerbejdžana. Zato se moja prva molba odnosi na to. Htio bih da na to obratite pažnju.

Ne jednom sam izjavljivao u ime azerbejdžanske države, i danas – koristeći susret s Vama – govorim: mi smo za mirno rješavanje konflikta. Želimo da se taj rat prekine, on je započeta prije skoro 6 godina, a godine koje su prošle su jasno pokazale cijelom svijetu da je ona donijela nesreću i azerbejdžanskom i armenskom narodu. On neće donijeti one rezultate koje očekuju ekstremistički snage u Armerniji. Zato sam govorio i govorim: polazeći od mirnog, političkog iskustva, to pitanje treba rješavati mirnim putem. Nismo okupirali ni jedan metar teritorije Armenije, a armenske oružane snage su, Vi kao vojno lice to izuzetno dobro znate, okupirale skoro 20 procenata teritorije Azerbejdžana, u tom smislu i izvan bivše oblasti Nagorno-Karabah.  Ako bi rekli da se taj rat vodi, kako to pokušava predstaviti armenska strana, za zaštitu interesa armenske manjine u Nagornom Karabahu, kako onda da shvatimo da je prvenstveno iz Nagornog Karabaha protjerano 50 hiljada Azerbejdžanaca, a izvan granica Nagornog Karabaha su armenske oružane snaga okupirale sedam naših regija – Lačinsku, Kelbadžarsku, Agdamsku, Fizulinsku, Džebrailsku, Zangilansku, Gubadlinsku – njihovi stanovnici se nalaze u teškom položaju, mnogi od njih žive u šatorskim naseljima. Možete otići, pogledati u tim našim regijama gdje su oni smješteni. A materijalna bogatstva koja su desetljećima, stoljećima bila gomilana u tim regijama su opljačkana, porušena. To je vandalizam od strane armenskih oružanih formacija. I na kraju, to svijet, ja mislim, neće oprostiti nikome i nikada. Svijet ne oprašta agresije, na prašta agresorima.

Zato sam izjavljivao i izjavljujem, koristeći ovu mogućnost, lično Vam govorim za to, iako Vam je izjava azerbejdžanskog rukovodstva poznata, da smo mi pristalice mirnog rješenja tog pitanja ali uz uslov da armenske vojne formacije bez bilo kakvih postavljanja uslova napuste teritoriju Azerbejdžana, prije svega one regije koje se nalaze izvan granica bivše oblasti Nagornog Karabaha. Takvi prijedlozi su iznošeni, iznose se. Ipak agresori, koristeći se privremenom, ponavljam privremenom vojnom nadmoći, smatraju da to tako može vječno ostati. Bio sam prisiljen 24 decembra  na sastanku šefova država ZND-a u Ašhabatu da istupim s izjavom. Upoznati ste s tim. Izjava je diktirana time što je Azerbejdžan 24. septembra postao članica ZND-a, potpisao Sporazum o kolektivnoj sigurnosti kako bi postao punopravnom članicom ZND-a. Ali i Armenija se nalazi u sastavu ZND-a. Zato sam u Ašhabatu istupio s izjavom da ne može biti govora o osiguranju kolektivne sigurnosti država ZND-a, sigurnosti te Zajednice od napada vanjskih sila, ako nije osigurana unutarnja sigurnost.  

Zato sam tamo govorio, govorio sam i u razgovoru s pojedinačnim rukovodiocima nazavisnih država u sastavu ZND-a da se mi ne možemo pomiriti s tim stanjem, i ja mislim da ta izjava treba uroditi plodom. Govorim Vam zato što smo, potpisivajući Sporazum o kolektivnoj sigurnosti, smo mi polazili upravo do takvog principa saradnje oružanih snaga svih država Zajednice, u tom smislu Azerbejdžana i Rusije, drugih država.

Vi predstavljate rusku vojsku u Gruziji i Armeniji. Zato sam Vas htio zamoliti da iskoristite svoje mogućnosti, svoj autoritet za to da neki krugovi u Armeniji odustanu od tog bezumlja. Ponavljam – mi smo za mirno rješenje pitanja, mi smo za mir, za prekid rata, za prekid vojnih dejstava.

Posljednjih dana se vode žestoke vojne akcije. Nismo mi za to krivi jer agresori već mjesec i po iznose planove daljeg prodora u dubinu azerbejdžanske teritorije, okupacije novih naših regija. Možda im je to prije uspijevalo, ali sada ne uspijeva. Oni nailaze na dovoljno jak otpor. To naravno dovodi do vojnih akcija, ima gubitaka i s jedne i s druge strane, a naše oružane snage u posljednje vrijeme pružaju dostojan otpor amernskim formacijama. Vama je naravno poznato da oni trpe velike gubitke – i u živoj sili i u tehnici. Ali zašto je to potrebno? Nama to ne treba. Mi ne atakujemo, mi se se branimo na našoj teritoriji, oni su prodrli u našu zemlju.

Zato ja, iskreno govoreći, hoću da iskažem nezadovoljstvo time što naši prijatelji iz država Zajednice, posebno Rusija, nisu ispoljavali potrebnu principijelnost u tim pitanjima. U izjavi u Ašhabatu sam rekao da su nakon što je Azerbejdžan ušao u sastav ZND-a i potpisao Sporazum o kolektivnoj sigurnosti okupirane 4 regije Azerbejdžana. Imamo osnova da iskažemo nezadovoljstvo takvim stanjem, time što što se naši saveznici u ZND-a u određenom stepenu odnose ravnodušno prema tome. Ali zajedno s tim ja Vam se jednostavno obraćam molbom da iskoristite svoje mogućnosti, svoj autoritet, svoju poziciju koju imate u Armeniji kako biste sve zaustavili, promijenili situaciju. Čvrsto Vam obećavam, i to možete prenijeti svima za koje smatrate da im to trebate prenijeti, da smo mi za prekid vojnih dejstava, da smo mi za to da se to pitanje riješi mirnim putem.  

Ipak su svi drugi problemi vrlo lako rješivi. Najvažnije pitanje je  o čemu sam je govorio, prekid vojnih akcija, osiguranje državnog suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti Azerbejdžana. Po tom pitanju Vam se ponovo obraćam. Ponavljam, ne želim govoriti o tome da Vaša vojska pruža pomoć Armeniji, iako se dosta govori o tome. Nemam osnova za oficijelne tvrdnje, ali Vi se nalazite na teritoriji Armenije, na toj teritoriji ima ruskih vojnih baza koje uz to imaju oficijelni status vojnih baza: Armenija ratuje protiv nas, ne mi protiv njih i oni okupiraju naše teritorije. Zato imam pravo - na osnovu međunarodnih zakonskih normi, na osnovu pravnih normi - da Vam se obratim molbom da iskoristite sav Vaš uticaj, poduzali odgovarajuće mjere.

Nadam se da ćete poduzimati te mjere. Što se tiče činjenice prolaska tereta preko teritorije Azerbejdžana za osiguranje snabdijevanja ruske vojske koja se nalazi u Zakavkazju, mi smo to osiguravali i to ćemo raditi i ubuduće zato što mi s Rusijom imamo prijateljske odnose isto kao i s vojnim snagama Ruske Federacije i to će se nastaviti. Ja poduzimam sve mjere za to da se ti odnosi učvrste. Ipak mi dobijamo mnogo signala da gorivo i ogrev koji prolaze za vojne jedinice u Gruziju ili Armeniju preko Azerbejdžana dospijevaju u ruke armenskih oružanih formacije i koriste se protiv nas. U određenom slučaju govorim o signalima, saopćenjima. Uz to se sve to prenapuhava i, otvoreno ću reći, sa strane raznih slojeva stanovništva Azerbejdžana nas se čak optužuje: zašto propuštamo te terete preko teritorije Azerbejdžana kada to na jedan ili na drugi način pomaže armenskim oružanim formacijama? O tome Vam govorim zato da biste još jednom obratili pažnju na ta pitanja.  .

Novine "Bakinskij rabočij", 11. januara 1994. godine