Govor predsjednika Republike Azerbejdžan na susretu s novinarima ispred Bijele kuće u Washingtonu - 15. februar 2000. godine


Pozdravljam vas i shvatam da od mene očekujete nekakvu informaciju. Mogu vam reći da je moj susret s gospodinom predsjednikom Billom Clintonom bio veom uspješan, učinkovit i veoma sadržajan. Kao prvo, razmotrili smo pitanja mirnog rješavanja armensko-azerbejdžanskog, nagorno-karabahskog sukoba. Smatram da su naši pregovori i razmjena mišljenja veoma važni za rješavanje tog pitanja i pomoći će da se mirni pregovori nastave.

Onda smo razmijenili mišljenja po pitanju korištenja energetskih zaliha Kaspijskog jezera. Znate da smo potpisali sporazum o izgradnji naftovoda Baku - Džejhan. Sada smo vodili pregovore o njegovom praktičnom ostvarenju. Takođe smo razmijenili mišljenja oko izgradnje Transkaspijskog cjevovoda koji će se protezati od Turkmenistana kroz Azerbejdžan, Gruziju do Turske. Oko svih tih pitanja smo istog mišljenja i ja sam veoma zadovoljan stavom predsjednika. 

Jedno od pitanja koje smo razmatrali je nepravda od strane Kongresa SAD-a prema Azerbejdžanu 1992. godine, a pri tome mislim na usvajanje nepravednog 907. amandmana. U takvoj pravednoj zemlji kao što je Amerika, u takvom pravednom Kongresu, bio je, nažalost, usvojen tako nepravedan zakon. To je ostvario armenski lobi u Americi iako takav član nema nikakve osnove. Amandman 907 je usvojen navodno zato što «Azerbejdžan drži Armeniju u blokadi»№. Naprotiv, armenske oružane snage su vodile rat protiv Azerbejdžana, okupirale su 20 posto azerbejdžanske teritorije i još uvijek je drže u okupaciji. Više od milion Azerbejdžanaca je bilo protjerano, tamo je izvšreno etničko čišćenje. Ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta žive pod šatorima, u teškim uslovima. 

U tom slučaju mišljenje da Azerbejdžan «drži Armeniju u blokadi» je potpuno neosnovano. Zato je pitanje ukidanja 907. amandmana za nas vrlo važno. I o tom pitanju smo razgovarali s predsjednikom.

Između Republike Azerbejdžan i Sjedinjenih Američkih Država su uspostavljene prijateljske, partnerske veze, ostvaruje se široka ekonomska saradnja što je korisno za obje strane. Smatramo Ameriku našim prijateljem i strateškim partnerom. I ja još jednom naglašavam da sam vrlo zadovoljan mojim susretom s predsjednikom i obavljenim razgovorima. Hvala. 

Pitanje: Gospodine predsjedniče, cjevovod Baku - Džejhan se mora finansirati. Mi smatramo da glavni dio finansija treba doći iz privatnih kompanija. Jeste li u toku Vašeg sastanka razmijenili mišljenja o načinima finansiranja cjevovoda Baku - Džejhan? Ako jeste, šta možete reći o tome ko će finansirati projekt?

Odgovor: Projekt Baku - Džejhan će finansirati samo privatne firme. U konzorcij koji je uspostavljen u Azerbejdžanu su ušle i kompanije Sjedinjenih Američkih Država, i Velike Britanije, i druge kompanije, a pošto se one sve zajedno bave eksplatacijom nafte u Azerbejdžanu, one će takođe preuzeti finansiranje naftovoda Baku - Džejhan. To pitanje je riješeno i nije bilo potrebe da o tome razgovaram s predsjednikom.

Pitanje: Gospodine predsjedniče, je li na sastanku razgovarano o problemu terorizmma u području Kavkaza? I kako se Azerbejdžan odnosi prema problemu vehabizma?

Odgovor: O tom pitanju nismo razgovarali. Prema vehabizmu se odnosimo izuzetno negativno i smatramo da je taj pokret opasan i za sjeverni Kavkaz i za Kavkaz u cjelini a i za druge države naše regije.

Pitanje: Na kakve ustupke su spremni Azerbejdžan i Armenija kako bi postigli mir u Nagornom Karabahu? Postoji je vjerovatnost predaje teritorije kako bi se postigao mir?

Odgovor: Naravno, ustupke moraju praviti obje strane. Naši pregovori su u osnovi povezani s određivanjem ustupaka, ali pošto naši pregovori još nisu završeni još ne mogu reći ništa u vezi s tim. 

Ima li još neko pitanja ili nema? Hvala.

Novine «Bakinskij rabočij», 18. februar 2000. godine