RADOVI / POVRATAK U VISOKU POLITIKU / 1990

Govor Hajdara Alijeva na skupštini 21. januara 1990. godine u Stalnom predstavništvu Azerbejdžanske Republike u Moskvi posvećenom tragediji 20. januara 1990.


Cijenjeni drugovi, dame i gospodo! 

Kao što Vam je poznato ja sam dugo godina bio na čelu partijske organizacije Azerbejdžana, bio sam izabran za člana Politbiroa CK KPSS-a, radio sam kao prvi zamjenik predsjednika Savjeta ministara SSSR-a. Više od dvije godine sam u penziji, izdržao sam jak infarkt, zbog bolesti sam otišao u penziju. Decembra 1982. godine sam napustio Azerbejdžan. Danas sam prvi put prekoračio prag Stalnog predstavništva Azerbejdžanske SSSR-a u Moskvi. Ovamo me je dovela tragedija koja se desila u Azderbejdžanu. Saznao sam za to juče ujutro i, naravno, nisam mogao ostati ravnodušan prema tom događaju. Ovamo sam došao prije svega zato da ovdje, u Stalnom predstavništvu, koje je ostrvce azerbejdžanske zemlje u Moskvi, izrazim svoju sućut cijelom azerbejdžanskom narodu u vezi s tragedijom koja je uzrokovala velike žrtve. Kao drugo, želim iskazati svoj stav prema tom pitanju. Molim stalnog predstavnika Azerbejdžana u Moskvi, Zohrava Ibrahimova, da prenese moje riječi, duboku tugu, iskrenu sućut azerbejdžanskom narodu. Nažalost, danas mi nije na raspolaganju druga mogućnost.   

Što se tiče događaja u Azerbejdžanu, smatram ih protivpravnim, stranim demokratiji, potpuno protiv principa humanizma i izgradnje pravne države u našoj zemlji. Postoje određeni uzroci stanja koje se obrazovalo u Azerbejdžanu.  Ne želim se podrobno zadržavati na detaljima, to bi oduzelo puno vremena. Već dvije godine traje međunacionalni sukob između Azerbejdžana i Armenije koji je izbio u vezi s događajima u Nagornom Karabahu i oko njega. Dvije godine je dovoljan vremenski rok za to da rukovodioci Azerbejdžana i Armenije, najviše partijsko-političko rukovodstvo države riješe to pitanje, prekinu razarajući rat, međunacionalne sukobe i stvore uslove za slobodan život svakog čovjeka, nezavisno od njegove nacionalne pripadnosti, u našem zajedničkom federativnom Savezu SSR-a. 

Isto tako smatram da za te dvije godine nije bilo doneseno dovoljno tih mjera. Da su na početku izbijanja komplikacija u Nagornom Karabahu bile poduzete neophodne mjere, prije svega od strane najvišeg partijskog političkog rukovodstva zemlje, danas ne bismo gledali eskalaciju napetosti i gubitaka koji su pretrpjele i jedna i druga strana tokom dvije godine, i tu vojnu akciju koja je izvedena u noći s 19. na 20. januar 1990. godine koja je prouzrokovala ljudske žrtve.

Naravno, za to je prije svega kriv sada već bivši sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Azerbejdžana, Vezirov. Za vrijeme svog boravka na tom visokom položaju on nije ništa uradio za stabilizaciju stanja u Azerbejdžanu. Naprotiv, svojim ciljanim radnjama, lošim načinom rada, nepravilnim političkim manevriranjem suprotstavio se narodu, nije uspio stvoriti autoritet, stvorio je provaliju između sebe i naroda. Narod se uzbunio. Na mitinzima koji su održani tokom nekoliko mjeseci u Bakuu i drugim gradovima i regionima Azerbejdžana postavljaju se zahtjevi za ostavkom partijskog rukovodstva Azerbejdžana. Radilo su uglavnom o ostavci Vezirova. Neshvatljivo je zašto to pitanje nije dosada riješeno, i tako je juče, nakon što je vojska ušla u Baku i sve okrenuto naopačke, Vezirov je, kao što mu i priliči, pobjegao iz Azerbejdžana. To je velika greška. Najveća greška je to što je takav za takav cilj nedorastao čovjek u svoje vrijeme bio imenovan za prvog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Azerbejdžana. Ali ne radi se samo o tome. 

Sada bih se htio zaustaviti na tragediji koja se desila u noći s 19. na 20. januar i koja traje i danas. Smatram da su postojale rezerve za političko rješavanje stanja u Azerbejdžanu. Rukovodstvo Azerbejdžana, a takođe i najviše političko rukovodstvo zemlje nisu iskoristili te mogućnosti. Moguće je bilo spriječiti napad na granicu. Pa ljudi su tri mjeseca prije toga iskazivali svoje zahtjeve vezano za granični pojas. Ali niko se nije htio sresti s njima, da obavi posao oko razjašnjenja situacije, da poduzme odgovarajuće mjere. 

Ponavljam: nisu iscrpili mogućnosti da umire ljude. Da je 2-3 mjeseca prije bilo riješeno pitanje učvršćivanja partijskog rukovodstva u Azerbejdžanu, možda i ne bi bilo tog stanja i neophodnosti podizanja vojske. Ali uz uzimanje u obzir svih okolnosti smatram da je bilo mogućnosti za političko rješavanje pitanja, dijaloga s narodom.  One ipak nisu bile iskorištene, i u noći s 19. na 20. januar u Baku su umarširali veliki kontingenti Sovjetske armije, snage MUP-a SSSR-a. Do kakvih tragičnih posljedica je to dovelo, sada nam je već poznato. Ponašanje ljudi, koji su donijeli takvu odluku, smatram politički pogrešnim. Dozvoljena je gruba politička greška. Oni jednostavno nisu znali pravu situaciju u Republici, nisu poznavali psihologiju azerbejdžanskog naroda. Nisu imali dovoljno kontakata s različitim slojevima ljudi. Nisu mogli zamisliti da će se stvar pretvoriti u takvu tragediju.   

Potrebno je bilo to predvidjeti i poduzeti neophodne mjere, razmotriti šta je važnije i potrebnije. Između ostalog su stizala saopštenja da je poginulo i mnogo vojnih lica. Postavlja se pitanje: u čemu je krivica ruskog mladića koji je pogrešnom odlukom partijskog rukovodstva zemlje poslat da uguši takozvanu pobunu u Azerbejdžanu? 

U Azerbejdžan je doveden veliki kontingent vojske. Meni je inače dobro poznato koliko vojnih snaga se nalazi u Azerbejdžannu. Tamo je ionako prebačen dovoljan broj vojnih snaga: 4. armija, Kaspijska vojno-pomorska flotila, divizija desantne vojske, snage protivzračne odbrane, snage MUP-a. Zašto je bilo potrebno prebacivati tamo dodatne vojne snage? U slučaju potrebe moguće je bilo iskoristiti vojne snage koje su se nalazile tamo. Rukovodstvo Azerbejdžana koje je donijelo takvu odluku mora snositi odgovornost za to, a prije svega Vezirov koji je pobjegao iz Azerbejdžana. Odgovornost trebaju snositi i oni koji su dezinformirali najviše rukovodstvo zemlje. Smatram da najviše političko rukovodstvo zemlje svojevremeno nije imalo dovoljno objektivnih informacija i informacija uopšte. Rukovodstvo zemlje je doveden u zabludu usljed čega je donešena takva odluka. 

Svi koji su sudjelovali u tragediji moraju biti kažnjeni.