Govor predsjednika Republike Azerbejdžan, Hajdara Alijeva, na svečanoj ceremoniji primanja Republike Azerbejdžan u članstvo Vijeća Evrope - Strasbourg, 25. januar 2001. godine


scotch egg
scotch egg
temp-thumb
temp-thumb

Poštovani gospodine predsjedniče!

Poštovani gospodine predsjedniče Odbora ministara!

Poštovani gospodine generalni sekretaru!

Poštovani učesnici ceremonije!

Danas u središtu parlamentarizma, u gradu Strasbourgu, u ovoj predivnoj palači Vijeća Evrope se odvija događaj koji ima veoma veliki značaj ne samo za Republiku Azerbejdžan već i za cijelu Evropu - Azerbejdžan ulazi u evropsku porodicu. To je važna etapa u procesu koji vodi potpunoj cjelovitosti Evrope kako u političkom tako i u historijskom i kulturnom smislu.

1991. godine usljed raspada Sovjetskog Saveza Azerbejdžan je proglasio svoju državnu nezavisnost. Azerbejdžan je ne samo u zadnjem desetljeću već i tokom zadnjih dva stoljeća svoje historije imao bliske veze s Evropom, prihvatao kulturu Zapada pridržavajući se općeljudskih vrijednosti. Smješten na spoju Istoka i Zapada, Evrope i Azije, Azerbejdžan je centar presijecanja historijskih sudbina, religija i kultura. On služi kao most za dva kontinenta, dvije civilizacije. Azerbejdžanski narod, ne zaboravljajući svoje istočne korijene, je izgradio jedinstvenu kulturu koja se bazira na sintezi civilizacija Zapada i Istoka, pomogao je širenje naprednih ideja Zapada i Istoka na Kavkazu, Bliskom i Srednjem istoku. Kao rezultat uskih i ciljanih veza upravo s Evropom je činjenica da je, počevši od sredine XIX vijeka, na muslimanskom Istoku upravo azerbejdžanski narod napravio prve novine, prvu školu evropskog tipa, prvo pozorište, stvorio nove pravce u književnosti, umjetnosti i društvenoj misli, te je, naposljetku, 1918. godine proglasio prvu sekularnu državu demokratskog tipa na Istoku.

Danas vidimo rezultat ne samo naše političke saradnje zadnjih godina već i plod dvjestogodišnjeg hisorijskog iskustva.

Dobivši državnu nazavisnost 1991. Godine, Azerbejdžan je jasno odbrao put integracije u Evropu nastavljajući s orijentacijom na njezine humanističke i demokratske vrijednosti. Azerbejdžan se oslanjao na napredno evropsko iskustvo postigavši puno u tom historijskom periodu. Bez obzira na sve teškoće koračali smo putem liberalizacije privrede, izgradnje građanskog društva. U prvi plan smo stavili zaštitu ljudskih prava, uložili smo sve napore da našu zemlju i naše građane spasimo od teškog nasljeđa totalitarnog režima. Dobili smo unutrašnju stabilnost što je jedan od važnih uslova za razvoj demokratije. Izgradili smo višepartijski politički sistem, osigurali slobodu govora, slobodu štampe. Usvojili smo novi Ustav čiji je osnovni princip zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prvi smo na Istoku ukinuli smrtnu kaznu, izgradili novi zakonodavni sistem, održali predsjedničke, parlamentarne i općinske izbore a takođe smo proveli niz važnih političkih i ekonomskih reformi. 

Ali, nažalost, bez obzira na sve naše napore, mi, ulazeći u Vijeće Evrope, imamo ne samo pozitivne promjene, uspjehe već imamo i određene probleme. To je, prije svega, problem Nagornog Karabaha koji ni dan-danas nije riješen između Azerbejdžana i Armenije koji danas istovremeno postaju članovi Vijeća Evrope. Teškoće za Azerebejdžan koje proizilaze iz tog problema i, na prvom mjestu postojanje armije izbjeglica i prisilno prognanih, teška ekonomska i socijalna situacija zemlje, su prepreka na putu razvoja demokratije, zaštite ljudskih prava kod nas i u cijelom regionu.

Primanje naše zemlje u Vijeće Evrope shvatamo ne samo kao rezultat velikog zajedničkog napornog rada, već to smatramo i kao pruženu prijateljsku ruku Azerbejdžanu i njegovom narodu. I zato vjerujemo da će čitav niz naših problema biti riješen u jedinstvenoj evropskoj porodici.

U ovim minutama smo svjedoci jednog istinski historijskog događaja. Uskoro će zastava Azerbejdžana biti podignuta ispred palače Vijeća Evrope. Jedan od tri cvijeta te zastave simbolizira stremljene ka savremenosti, to jest k evropeizaciji. Sretni smo što će od ovog trenutka naša zastava zauzeti svoje časno mjesto i što će se vihoriti među zastavama svih država Evrope. Zahvaljujem se svima za pažnju. 

Prevedeno s ruskog jezika iz novina «Bakinskij rabočij», 26. januar 2001. godine