Hodžalinski genocid – zločin protiv čovječnosti

Politika genocida i agresije ostvarena protiv azerbajdžanskog naroda od strane armenskih nacionalista, datira više od dva stoljeća. Ciljevi takve politike jesu iseljavanje azerbajdžanskog naroda iz matičnih zemalja i stvaranje "Velike Armenije" zamišljene armenskim povjesničarima i ideolozima. Za ostvarenje svoje opasne politike koristili su različite metode i alate, falsificiranje povijesnih podataka, političke provokacije, na državnoj razini podržavali su militantni nacionalizam, separatizam i agresiju protiv susjednih naroda. S tim ciljem, u Armeniji i nekim stranim zemljama stvorili su "nacionalno- kulturne", vjerske, političke, pa čak i terorističke organizacije, mogućnosti armenske dijaspore i lobija bile su mobilizirane.

Razdvajanjem azerbajdžanskih zemalja na dva dijela, zbog ratova, koji su se odvijali u prvom tromjesečju XIX. stoljeća između Rusije i Irana, započeo je ciljni  proces masovne migracije armenaca na teritorij Karabaha iz Irana i Turske, koji je dramatično promijenio demografsku situaciju u Karabahu. U 1905. godini, armenski nacionalisti počinili su napad protiv azerbajdžanskog naroda u vlastitoj zemlji, uništene su stotine sela. U 1918. godini, uz potporu komune u Baku, čiji se politički i vojni vrh sastojao uglavnom od armenaca bio je ostvaren podli plan, koji je imao za cilj očistiti pokrajinu Baku od azerbajdžanskog naroda. Kao rezultat toga, uništeno je više desetaka tisuća civila, uništena su sela, kulturni spomenici, džamije i škole. Armenci su počinili nasilje nad mirnim azerbajdžanskim stanovništvom u Giandži, Šamahi, Gubi, Lankiarani, Karabahu, Mugani i u drugim dijelovima Azerbajdžana. 

Politika genocida i protjerivanja azerbajdžanskog naroda nastavljaju se suptilnim i podmuklim metodama i za vrijeme sovjetske vlasti, koja je proglasila slogan o ravnopravnosti naroda i nacija. Tijekom ovog razdoblja, u vezi s Azerbajdžanom poduzete su mnoge pogrešne i nepravedne odluke. U 20-im godinama teritorij Azerbajdžana Zangezur je bez ikakvih razloga  bio predan Armeniji, i time je drevna zemlja Azerbajdžana - Nahčivan - bila odvojena od ostatka naše domovine. U Nagornom Karabahu osnovana je armenska autonomija.
Uz usvajanje dobrovoljnih odluka sovjetskim vodstvom od 1948.-1953. godine, armenci su uspjeli deportirati iz izvornih zemalja stotine tisuća azerbajdžanaca, štoviše, uspjeli su stvoriti na teritoriju Republike Armenije jednonacionalnu Republiku. 

Od 1988. godine neopravdani sukob u Nagornom Karabahu, bjesna reakcija armenaca na azerbajdžanskim teritorijima  i gorke muke nevinog azerbajdžanskog naroda,  koji je postao žrtvom ove reakcije, na žalost bili su ispunjeni sa ravnodušnom  šutnjom vlade bivšeg Sovjetskog Saveza i civiliziranog svijeta. 

Potaknuti i koristeći takavu situaciju, armenci su nastavili sa politikom genocida nad azerbajdžanskim narodom i prijestupima dosad neviđenim u povijesti zločina.

Armenske oružane snage zauzele su 20 posto teritorija Azerbajdžana, uključujući i sedam regija diljem Nagornog Karabaha - Keljbadžar, Lačin, Agdam, Fizuli, Džebrail, Gubadli i Zangilan.

Više od milijun azerbajdžanaca bilo je okrutno protjerano iz svojih tradicionalnih zemalja, ubijeno je na desetke tisuća ljudi, ostali su invalidi koji su bili zarobljeni. Bili su razoreni do temelja, i postali su žrtve armenskog vandalizma, stotine domova, tisuće kulturnih, obrazovnih i zdravstvenih ustanova, kulturnih i povijesnih spomenika, džamija, bogomolja i groblja. 

Tragedije počinjene armenskim oružanim razbojnicima u prvim godinama u selima Nagornog Karabaha Kiarkidžahan, Mešali, Guščular, Garadagli, Agdaban i drugim selima gdje su živjeli azerbajdžanci, i, konačno, genocid u Hodžali su zločini koji će zauvijek biti crna mrlja na savjesti "ugroženog i stradalog armenskog naroda."

Hodžalinska tragedija je jedan od gnusnijih zločina dvadesetog stoljeća, koji su protiv azerbajdžanskog naroda počinili armenci - autori šovinističke politike stvaranja "Velike Armenije" i monoetničke države.

Krajem dvadesetog stoljeća, armenski napadači nastavili su nekažnjeno, s obzirom na činjenicu da do sada svjetska zajednica i međunarodne organizacije nisu priznale, osudile i spriječile njihove zločine, koji je započeli 1905. godine, oduzimanjem azerbajdžanskih zemalja i počinivši teške zločine i zlodjela protiv čovječnosti. 

U noći 26. veljače 1992. godine, koja je bila upisana u povijest Azerbajdžana krvavim slovima, armenske oružane snage s vojnom opremom i vojskom koja se nalazila u gradu Hankendi još za vrijeme SSSR-ove 366. pješačke pukovnije u kojoj se veliki dio osoblja sastojao od armenaca srušili su drevni grad Hodžali.

Prije svega Hodžali je bio uništen intenzivnom vatrom iz pušaka i druge vojne opreme. U gradu,  su izbili požari. Zatim, s nekoliko područja grad su napale pješačke snage koje su počinile brutalna zlodjela nad  preživjelim stanovnicima. 

Na taj dan, u kratkom vremenu, armenske oružane skupine brutalno su, sa okrutnim mučenjem pogubile 613 civila, a 421 civilu nanijeli teške ozljede. Civili koji su uspjeli pobjeći, s okrutnošću su ubijeni u šumi armenskom vojskom  koja je organizirala zasjedu.

Zvjerski krvnici skidali su skalpove ljudima, odsjecali razne dijelove tijela, iskopavali djeci oči, rasparali su trudnice i pokapali su ljude žive u zemlju ili su ih palili, a neke od leševa su minirali. 

U tom razdoblju, 1275 ljudi je nestalo i bilo zarobljeno, grad sa 10.000 stanovnika je uništen, zgrade su uništene i spaljene. Sudbina 150 ljudi, uključujući 68 žena i 26 djece, nije poznata do sada. Kao rezultat tragedije, više od tisuću ljudi iz civilnog stanovništva ostalo je invalidima, ranjeno sa ozljedama različite težine. Među poginulima su 106 žena, 83 maloljetne djece, 70 staraca. 487 ljudi je osakaćeno, uključujući i 76 tinejdžera.

Kao rezultat tog vojno-političkog kriminala, šest obitelji je bilo potpuno uništeno, 25-ero djece je izgubilo oba roditelja, 130 djece izgubilo je jednog roditelja. Među žrtvama 56 ljudi bilo je spaljeno živo. 

Prema riječima predsjednika Republike Azerbajdžan Iljhama Alijeva, koje je on rekao obraćajući se azerbajdžanskom narodu povodom obljetnice Hodžalinskog genocida,

"bez ikakve vojne potrebe, stotine civila su ubijena s neusporedivom okrutnošću u povijesti, a njihova tijela su bila zlostavljana. Ubijena su djeca, žene, starci, cijele obitelji. Krajem dvadesetog stoljeća dogodio se jedan od najgorih zločina, ne samo protiv azerbajdžanskog naroda, ali i protiv čitavog čovječanstva. Po težini, divljaštvu i brutalnosti Hodžalinska tragedija je zauzela posebno mjesto među zločinima počinjenim protiv čovječnosti." 

Teško je zamisliti da su takvo divljaštvo, neusporedivo u povijesti, počinili ljudi u kasnom dvadesetom stoljeću pred cijelim svijetom!

Uz manifestaciju politike terora protiv političke neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Azerbajdžana, i ovaj čin masovnog pokolja je okrutni nemilosrdni zločin ne samo protiv Azerbajdžana, već i protiv cijelog čovječanstva. Počinivši genocid u Hodžali, armenski nacionalisti htjeli su zaplašiti azerbajdžanski narod koji nije želio dati svoju zemlju  napadačima te razbiti njihovu volju da se bore i uništiti ih.

Operacijom za napad grada Hodžali rukovodili su zapovjednik  2. bojne 366. pukovnije  Sejran Oganian, zapovjednik 3. bataljuna, Evgenij Nabokih, načelnik Glavnog stožera 1.bataljuna Valerij Čitčian. U operaciji je sudjelovalo više od 90 tenkova, oklopnih borbenih vozila i drugа vojna oprema. U genocidu nad civilima aktivno su uključene vojne pukovnije Slavik Arutunian, Andrej Išhanian, Sergej Beglarian, Movses Akopian, Gregorij Kisebekian, Vačik Mirzoian, Vačagan Ajrian, Aleksandr Ajrapetian i ostali članovi armenskih oružanih snaga - Karo Petrosian, Sejran Tumasian, Valerik Grigorian i drugi. Utvrđeno je da su među onima koji su počinili okrutno ubojstvo civila u Hodžali, bili šef unutarnjih poslova Hankendi Armo Abramian, načelnik odjela unutarnjih poslova Askeranskog okruga Mavrik Gukasian, njegov zamjenik Šagen Barsegian, predsjednik armenskog Nacionalnog fronta u Nagornom Karabahe Vitalij Balasanian, načelnik gradskog zatvora Hankendi Seržik Kočarian i drugi.

S.Oganian, koji je bio u razdoblju genocida u Hodžali major, sada nosi čin generala i obavlja dužnosti ministra obrane Republike Armenije. Brojni drugi sudionici ovog kaznenog djela također imaju razne pozicije u marionetskom režimu, koji je stvorila Armenija, i u vladi  Armeniji. U rezoluciji 96. Glavne skupštine UN-a od 11. prosinca 1946. godine, navodi se da genocid, ne priznavanjem prava na život skupine naroda, vrijeđa ljudsko dostojanstvo, oduzima čovječanstvu materijalne i duhovne vrijednosti. Takve akcije su potpuno u suprotnosti s ciljevima i svrhama Ujedinjenih naroda. U konvenciji „O sprečavanju zločina genocida i kažnjavanju za njega",  koja je usvojena Rezolucijom 260 Generalne skupštine Ujedinjenih naroda  9. prosinaca 1948. godine, i stupila na snagu u 1961.godini, bio je dodijeljen pravni temelj genocida.

Države stranke Konvencije obvezale su se na poduzimanje mjera kako bi se spriječio genocid i  bili kažnjeni njegovi počinitelji, potvrđujući da je genocid zločin, koji krši norme međunarodnog prava, neovisno da li je počinjen u mirno vrijeme ili za vrijeme rata. Priroda i razmjeri čudovišnog zločina počinjenog u Hodžali potvrđuju da je to zločin, koji čine sva kaznena djela genocida, koja su bila izražena u navedenoj Konvenciji. Planirani čin nemilosrdnog i masovnog ubijanja proveden je sa ciljem potpunog uništenja naroda koji živi na tom području, a iz razloga što su bili azerbajdžanci. 

Činjenice povezane sa zanemarivanjem Republike Armenije međunarodnih pravnih normi, koje određuju pravila ponašanja za vrijeme rata, svim tim nisu ograničene. Prema zahtjevima međunarodnog humanitarnog prava rat mora biti proveden samo između oružanih snaga stranaka u oružanom sukobu. Civili ne bi trebali sudjelovati u borbi i moraju se poštivati. Prema članku 3. Ženevske konvencije IV "O zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata", pravo na život i sigurnost civilnog stanovništva, uključujući i ubojstvo na razne načine, sakaćenje, okrutno postupanje sa stanovništvom, nanošenje patnje i mučenja, napad na ljudsko dostojanstvo, uvrede i ponižavajući postupci protiv stanovništva su zabranjeni.  Članak 33. Konvencije navodi da niti jedan od civila ne smije biti kažnjen zbog ne učinjenog prekrašaja. 

Nedvosmisleno zabranjena je i primjena kolektivnih kaznenih mjera za  civilno stanovništvo, zastrašivanje civila, teroristički napade i represija protiv njega. Prema članku 34. Konvencije također zabranjuje se uzimanje civila kao talaca.

Međutim, armenci su otvoreno pokazali ne poštivanje takvih principa, uzimajući kao taoce preko tisuće ljudi samo u Hodžali. Ignorirajući ove zakone armenske oružane snage upotrijebile su okrutne metode za ubijenje  civilnog stanovništva Hodžali. 

Gore navedeno podliježe uvjetima zločina genocida, koji su navedeni u Konvenciji od 9.prosinca 1948.godine „O sprječavanju zločina genocida i kažnjavanju za njega“. 

Osobe koje su počinile neopisive zločine protiv mirnog azerbajdžanskog stanovništva tijekom zauzimanja Hodžali i grubo prekršile uvjete Ženevske konvencije, članci 2, 3, 5, 9 i 17 u "Općoj deklaraciji o ljudskim pravima", uvjete Konvencije "O zaštiti djece i žena u hitnim situacijama i za vrijeme rata, Konvencije „ O sprečavanju zločina genocida i kažnjavanju njega ", još uvijek nisu kažnjene. A nekažnjavanje nastavlja pružati osnovu za nova kaznena djela. 

Armenija se ne srami zbog počinjenih zločina njego suprotno, besramno opravdava genocid počinjen protiv azerbajdžanskog naroda, a oni koji su ga počinili, smatraju se nacionalnim herojima. U Armeniji se otvoreno provodi anti-azerbajdžanska politika, na razini države stvaraju se ideološke osnove za oduzimanje novih azerbajdžanskih zemalja. Lažirana armenska povijest  ugrađuje se u čin državne politike kako bi se stvorila osnova za edukaciju armenske mladeži u duhu šovinizma.

Bez obzira na to koliko čudno to bilo, ali parlamentarci nekoliko zemalja, zatvarajući oči na takav pravi genocid, kao što je Hodžalinska tragedija, pretvorili su u temu razgovora legendu o "armenskom genocidu" zanemarujući odnos k  povijesnoj istini, čak su donijeli u vezi s tim  nepravedne odluke. Upravo je to jedan od uzroka neplodnosti do danas zbog pogrešnih armenskih pokušaja mirnog rješavanja armensko-azerbajdžanskog, Nagorno-Karabahskog sukoba. 

Iz godine u godinu  širenje događaja 1915.godine, kada je navodno došlo do genocida nad armencima,  i sudjelujući u propagandi tog događaja, armenski povjesničari i političari traže zaborav u svijesti svjetske javnosti masovnog ubojstva azerbajdžanskog naroda, koji je u stvarnosti započeo početkom stoljeća, dakle, pokušavaju ga izbrisati. 

Azerbajdžanske zemlje  su još uvijek pod okupacijom. Armenskima ubojicama koje su služile  svojim pohlepnim ciljevima, nemilosrdno su istrijebljeni nevini ljudi. Dužnost svakog azerbajdžanca je postići da se Hodžalinska tragedija prizna međunarodnom zajednicom kao čin genocida i zločin protiv čovječnosti. Takav zločin ne smije se ponoviti. 

Prema, riječima nacionalnog vođe azerbajdžanskog naroda Hejdara Alijeva o ovome događaju, "Hodžalinska tragedija je jedna od najvećih ljudskih tragedija dvadesetog stoljeća.

Istina o Hodžalinskom genocidu mora biti u potpunosti dovedena do svjetske pozornosti zbog toga da se tragedija slična Hodžalinskoj, koja nema analoga u svojoj okrutnosti, više ne može ponoviti  nigdje u svijetu. Mora se provoditi ozbiljan i svrhoviti rad kako bi se osiguralo da bi svi ljudi, vjerni idealima humanizma, mogli izraziti svoje kategoričku, nedvosmislenu poziciju u vezi sa ovom tragedijiom." 

Upravo nakon povratka Hejdar Alijeva u lipnju 1993. godine  na vlast nacionalnog vođe azerbajdžanskog naroda zbog inzistiranja ljudi postalo je moguće davanje političke i pravne procjene  mnogim našim nacionalnim tragedijama, uključujući i Hodžalinski genocid.

Na inicijativu nacionalnog lidera Milli Medžlisa države su usvojile 24.veljače 1994. godine Rezoluciju "O danu Hodžalinskog genocida". U ovom dokumentu u detaljima se otkrivaju pojedinosti o uzrocima genocida i navedeni su počinitelji tragedije. 

Nesumnjivo, posebna uloga u dovođenju do pozornosti svjetske javnosti istinu o Hodžali, širenja tih istina u svijetu, poduzete mjere za davanje objektivne procjene ovom genocidu, pripada Zakladi Hejdar Alijeva pod vodstvom gospođe Mehriban Alijeve. 

Zaklada Hejdar Alijeva,već niz godina provodi  u 70 zemalja širom svijeta zbivanja posvećena Hodžalinskoj tragediji. Zaklada organizira konferencije, večeri sjećanja, objavljuje knjige, brošure, proizvodi DVD-diskove, snima filmove. 

Iz godine u godinu širi se međunarodna kampanja "Pravda Hodžali" koja je inicirana od strane potpredsjednika Hejdar Alijeva, predsjednice Azerbajdžanske omladinske organizacije u Rusiji gospođe Lejle Alijeve. Kampanja diljem svijeta provodi stotine dionica. U gotovo svim zemljama članicama Europske unije, a također u zajednicama neovisnih država, Azije, Južne i Sjeverne Amerike, održavaju se  konferencije i seminari. Zahvaljujući ovoj kampaniji, tragediju u Hodžali priznao je niz međunarodnih foruma. 

Na inicijativu Zaklade i foruma mladih OIK Hodžalinska tragedija bila je priznata parlamentarcima iz 31 države kao zločin protiv čovječnosti. Vodećim svjetskim sveučilištima u 20 zemalja provode se planirane masovne akcije mladih ljudi. Pored toga, počinje nova faza kampanje - raspodjela peticija i obraćanja, koji postavljaju zahtjeve za priznavanje ove tragedije kao čin genocida i zločina protiv čovječnosti, koje su upućene predsjednicima država i vlada, Minskoj grupi OBSE, PASE, tajništvu UN-a, parlamentima u svijetu i međunarodnim organizacijama.

Međunarodna kampanja za informiranje i propagandu "Pravda Hodžali", čiji je cilj skrenuti pažnju svjetskoj javnosti o istinosti Hodžalinske tragedije, i davanje svjetskom zajednicom  ovoj tragediji političke i moralne ocjene, uspješno se provodi u sadašnje vrijeme tisućima volontera širom svijeta. 

Azerbajdžanska Vlada provodi usmjerene  i dosljedne akcije kako bi dobila pozornost svijeta za zločine počinjene armenskim nacional-šovinistima nad azerbajdžanskim narodom, uključujući i istinu o Hodžalinskoj tragediji i aktivnosti za njezino priznanje kao genocid. 

Svjetska zajednica je, pak, vrlo dobro svjesna što je istina. Posebna rezolucija koja je donešena Organizacijom Islamska konferencija u vezi s Hodžalinskim genocidom, je prvi dokument koji su prihvatile međunarodne organizacije, koja je priznala ovu tragediju kao "zločin protiv čovječnosti". U Rezoluciji koju su donijele  51 država, Hodžalinska tragedija je bila ocijenjena kao "masovni genocid civila počinjeni armenskim oružanim snagama" i "zločin protiv čovječnosti". 

Za razliku od armenskih nacionalista, Azerbajdžan ne namjerava dobiti za ovo pitanje bilo kakve političke, financijske, teritorijalne i druge dividende. Naš cilj - obnova povijesne nepravde, razotkrivanje zločinca i njihova predaja sudu međunarodne zajednice. I tako prijetnja za svijet etničkog separatizma armenskih nacionalnih šovinista, koji oni provode u regiji, a također njihova ideologija mržnje i terora nad drugim narodima mora biti objavljena i razotkrivena. To je naša građanska i ljudska dužnost na sjećanje onih koji su herojski  poginuli u Hodžali.