Govor Hejdara Alijeva na sastanku 21. januara 1990. godine u diplomatskom predstavništvu Azerbejdžanske Republike u Moskvi povodom tragedije 20. januara 1990.

Poštovani drugovi, dame i gospoda!

Kao što vam je poznato, dugo vreme sam bio na čelu partijske organizacije Azerbejdžana, bio sam izabran za člana Politbiroa Centralnog Komiteta KPSS, zauzimao sam položaj prvog zamenika Predsednika Saveta ministara SSSR. Više od dve godine otkako sam u penziji, pretrpeo sam težak infarkt, zbog bolesti sam otišao u penziju. Napustio sam Azerbejdžan u decembru 1982. Danas sam prvi put prekoračio prag diplomatskog predstavništva Azerbejdžanske SSR u Moskvi. Došao sam zbog tragedije, koja se desila u Azerbejdžanu. Saznao sam o tome juče ujutru i, naravno, nisam mogao da ostanem ravnodušan prema tom događaju. Došao sam ovamo pre svega da bi tu, u diplomatskom predstavništvu, koje je malo ostrvce azerbejdžanske zemlje u Moskvi, izrazio svoje saučešće celom azerbejdžanskom narodu u vezi sa tragedijom, koja je izazvala velike žrtve. Kao drugo, želim da izrazim svoj stav prema ovom pitanju. Zamolio bih Opunomoćenog predstavnika Azerbejdžana u Moskvi Zohraba Ibragimova da prenese moje reči, veliku žalost, iskreno saučešče azerbejdžanskom narodu. Nažalost, nemam na raspolaganju danas nikakve druge mogućnosti.

Što se tiče događaja, koje su se desili u Azerbejdžanu, smatram da su protivpravni, daleko od demokratije, u potpunoj suprotnosti sa principima humanizma i izgradnje pravne države u našoj zemlji. Situacija, u kojoj se našao Azerbejdžan, ima određene razloge. Ne želim da se zadržavam na pojedinostima, to bi oduzelo puno vremena. Međunacionalni konflikt između Azerbejdžana i Jermenije, koji je nastao u vezi sa događajima u Nagornom Karabahu i oko njega, traje već dve godine. Dve godine je dovoljan rok za rukovodioce Azerbejdžana i Jermenije, visoko partijsko- političko rukovodstvo zemlje za rešavanje tog pitanja, za zaustavjanje međusobnog rata, međunacionalnih konflikata i stvaranje uslova za miran život svakog čoveka u našem zajedničkom federalnom Savezu SSR, nezavisno od njegove nacionalne pripadnosti.

Međutim, smatram da tokom ove dve godine nisu bile preduzete odgovarajuće mere u tom pravcu. Da su bile preduzete neophodne mere, pre svega od strane visokog partijsko- političkog rukovodstva zemlje, još na početku izbijanja konflikta u Nagornom Karabahu, danas ne bi imali eskalaciju napregnutosti i gubitaka sa obe strane u toku ove dve godine i one vojne akcije, koja je bila preduzeta u noći sa 19. na 20. januar 1990., čiji rezultat su ljudske žrtve.

Bez sumnje, za to je kriv pre svega sada več bivši prvi sekretar Centralnog Komiteta Komunističke Partije Azerbejdžana Vezirov. Zauzimajući ovaj visoki položaj on ništa nije preduzeo da stabilizuje situaciju u Azerbejdžanu. Naprotiv, on se suprostavio narodu, nije stekao autoritet, napravio je jaz između sebe i naroda zbog svojeg pogrešnog delovanja, nepravilnog načina rada, netačnog političkog manevrisanja. Narod se pobunio. Na mitinzima održanim u Bakuu i u drugim gradovima i rejonima Azerbejdžana tokom nekoliko meseci, istaknuti su zahtevi da partijsko rukovodstvo podnese ostavku. Tražena je ostavka Vezirova. Nije jasno zašto do dan danas nije bilo rešeno ovo pitanje, i tek juče nakon ulaska vojnih trupa u Baku i razaranja, Vezirov je, u stvari, pobegao iz Azerbejdžana. To je velika greška. Ali najveća greška je u tome, što je takav, za tu svrhu nesposoban čovek, zauzimao položaj prvog sekretara Centralnog Komiteta Komunističke partije Azerbejdžana. Ali stvar nije samo u tome.

Sada bih želeo da se zadržim na tragediji, koja se desila u noći sa 19. na 20. januar i koja traje do dan danas. Smatram da je bilo dosta političkih načina za regulisanje situacije u Azerbejdžanu. Rukovodstvo Azerbejdžana, kao i visoko političko rukovodstvo zemlje, nisu iskoristili ove mogučnosti. Mogli su biti sprečeni pokušaji povrede granice, jer su ljudi isticali svoje zahteve u vezi sa pograničnim pojasem još pre 3 meseca. Ali niko nije hteo da se sretne sa njima, da razjasni situaciju, da preduzme odgovarajuće mere.

Ponavljam, još nisu iscrpljene sve mogućnosti za smirivanje ljudi. Da je pre 2-3 meseca bilo rešeno pitanje jačanja partijskog rukovodstva Azerbejdžana, verovatno, ne bi došlo do takve situacije i ne bi bilo potrebe za ulazak trupa. Smatram, da su u svim prilikama postojale mogućnosti političkog regulisanja pitanja, dijaloga sa narodom. Ali one nisu bile iskorišćene, pa su u noći sa 19. na 20. januar u Baku ušli veliki kontingenati Sovjetske Armije, trupe Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a. Danas je već poznajemo koje tragične posledice je to imalo. Smatram, da je ponašanje ljudi,koji su doneli tu odluku,bilo politički pogrešno. Učinjena je gruba politička greška. Oni nisu imali pojma o stvarnoj situaciji u republici, psihologiji azerbejdžanskog naroda. Nisu imali dovoljno kontakata sa različitim slojevima stanovništva. Nisu pretpostavljali da će doći do takve tragedije.

Trebalo je to predvideti i preduzeti neophodne mere, odlučiti šta je važnije i neophodnije. Postavlja se pitanje, u čemu je krivica ruskog mladića, kojeg je visoko partijsko rukovodstvo zemlje, donevši pogrešnu odluku, uputilo da uguši takozvanu bunu u Azerbejdžanu?

U Azerbejdžan je uveden veliki kontingenat trupa sa strane. Uzgred rečeno, dobro mi je poznato, koliko se trupa nalazi u Azerbejdžanu. Ovde je ionako dislocirano dosta trupa: 4-a armija, Kaspijska vojno- pomorska flotila, desantna divizija, trupe protivvazdušne odbrane, unutrašnje trupe Ministarstva unutrašnjih poslova. Zašto je bilo potrebno uvoditi ovamo dodatne trupe? U slučaju potrebe mogle su se koristiti već postojeće trupe. Rukovodstvo Azerbejdžana, koje je donelo takvu odluku, mora da snosi odgovornost za to, a pre svega Vezirov, koji je pobegao iz Azerbejdžana. Moraju snositi odgovornost i oni koji su dezinformisali visoko političko rukovodstvo zemlje. Pretpostavljam da visoko političko rukovodstvo zemlje nije blagovremeno imalo dovoljne i objektivne informacije. Rukovodstvo zemlje je bilo dovedeno u zabludu i kao rezultat toga bilo je donošenje takve odluke.

Svi, koji su umešani u ovu tragediju, moraju biti kažnjeni.