Govor Predsednika Azerbejdžanske Republike Hejdara Alijeva na republičkoj ceremoniji povodom uspomene šehidova 20. januara - 19 januar 2000

Dragi sugrađani! Poštovane dame i gospodo!

Ovi dani su dani žalosti azerbejdžanskog naroda. Obeležavamo 10. godišnjicu krvave januarske tragedije. Danas se još jednom klanjamo poginulim te strašne noći u ime Domovine, u ime slobode, u ime nezavisnosti.

20. januar 1990. godine je najtragičniji dan u istoriji Azerbejdžana. Ali, pored ostalog, azerbejdžanski narod je pokazao te noći, tog dana, celom svetu svoj heroizam, hrabrost i samopožrtvovanost. Zato će taj dan za nas uvek biti dan žalosti. Ali, mi istovremeno osećamo veliki ponos zbog toga što je naš narod herojski narod, nesalomljiv narod, nepokolebljiv narod.

U istoriji azerbejdžanskog naroda, naročito u XX veku, bilo je dosta tragičnih događaja-svirepi zločini nad azerbejdžanskim naroda od strane Jermena 1918.godine, genocid. Represalije, terori, učinjeni protiv naroda, nacije posle uspostavljanja sovjetske vlasti u Azerbejdžanu. Masovne represalije protiv našeg naroda u 1937- 38. godi. Izbijanje 1988. nagorno-karabahskog konflikta čiji je cilj bio vojna agresija protiv Azerbejdžana i pogibija naših sinova.

Međutim, uporedo sa svim ovim, tragedija od 20. januara 1990. predstavlja najteži udarac, koji je pretrpeo azerbejdžanski narod, najveću agresiju, teror. Navedeni tragični događaji, svi tragični događaji, o kojima sam sada,verovatno, zaboravio, bili su učinjeni protiv pojedinaca, protiv zasebnih grupa. Kao na primer, genocid, koji su učinili Jermeni 1918., imao je za cilj osvajanje azerbejdžanske zemlje, uništenje azerbejdžanaca. Ipak, januarski događaji, januarska tragedija se razlikuje od svih ovih tragedija, ovih nesreća po tome što su te noći sovjetska država, u sastavu koje smo se nalazili tokom mnogih godina, sovjetska vlast i azerbejdžanska komunistička vlast učinili masovnu agresiju protiv azerbejdžanskog naroda. To jest agresija, učinjena od strane države, vlade, vlasti protiv svog naroda, je naravno, najstrašnija, najtragičnija i s političke tačke gledišta se razlikuje od svih ostalih.

Osvrćujući se na istoriju može se reći, da u SSSR-u, od trenutka uspostavljanja sovjetske vlasti, pa sve do januarskih dogadjaja, nikada i nigde nije bila učinjena slična vojne agresije protiv svog naroda, svojih građana. Nije bila učinjena niti protiv jednog naroda, niti protiv bilo koje republike, niti protiv koje nacije. To je bilo učinjeno protiv nas, protiv azerbejdžanskog naroda. To je bila agresija, teror, ne samo od strane rukovodstva SSSR-a, nego i od strane sovjetske države skupa sa azerbejdžanskom vlašću, koji su u to vreme činili jedinstvo i pokušavali su slomiti svoj narod.

Posle drugog svetskog rata vlada SSSR-a je izvršila agresiju na čitav niz zemalja. Sovjetske trupe su ušle u Mađarsku 1956., zbog toga što mađarski narod nije podržavao sovjetsku ideologiju i želio je da ide svojim putem.Da bi ih skrenuti sa tog puta, sovjetske trupe su ušle u Mađarsku i proliveno je mnogo krvi. Narod je pretrpeo žrtve. Sovjetska ideologija je učvrstila tamo svoju vlast.

Procesi, koji su se dešavali u Čehoslovačkoj 1968., ugrozili su istupanje zemlje iz sastava socijalističkih zemalja. I tada je Vlada SSSR-a uputila trupe u Čehoslovačku, čime je tamo učvrstila svoju vlast.

1979.godine SSSR je ušao u Afganistan sa vlikim vojnim jedinicaama u cilju pružanja pomoći onim snagama, koje su želele stvoriti državu na bazi sovjetske ideologije. Prorila se krv.

Zašto se sećam toga? Zato što je u svim ovim događajima sovjetska vlast, sovjetska država vršila sličnu agresiju sa ciljem utvrđivanja, jačanja svoje vlasti.

Ali azerbejdžanski narod je živeo u sastavu ove države već više od 70 godina, bili smo građani ove zemlje, nalazili smo se pod rukovodstvom te vlasti. Znači, naš narod je morao da bude za ovu vlast, za komunističku vlast, kao za svoju vlast. Ali to se nije dogodilo i, u suštini, to je bio u određenom smislu rezultat odnosa prema azerbejdžanskom narodu. Svakako, to je bilo povezano sa agresijom Jermenije na Azerbejdžan, koja je počela 1987- 88.

Krajem 1987. početkom 1988. vlast u Jermeniji, njene nacionalističke snage su otpočeli sa pokušajem pripajanja Nagornog Karabaha Jermeniji. Takvi pokušaji su bili i u prošlosti. To jest, počevši od 1923., posle stvaranja Nagorno- Karabahske autonomne oblasti u sastavu Azerbejdžana, u različito vreme su preduzimani pokušaji pripajanja Nagornog Karabaha Jermeniji. Ali oni su bili sprečeni. I zbog toga, što je azerbejdžansko rukovodstvo bilo u stanju da zaštiti svoju republiku, i zbog toga što je sovjetska država smatrala da je opasno menjati državno uređenje. Međutim, 1987., a možda i ranije, u Jermeniji su već pokrenuli pitanje odvajanja Nagornog Karabaha od Azerbejdžana i pripajanja Jermeniji. Zatim se taj proces počeo odvijati i ovde, pojavio se dupli standart, t.j. različito ponašanje sovjetske Vlade, rukovodstva Komunističke partije prema Azerbejdžanu i Jermeniji.

Naravno, u to vreme, dok je sovjetska država još bila veoma moćna, rukovodioci SSSR-a su mogli to sprečiti, da su hteli, a da su rukovodioci Azerbejdžana bili odani svom narodu, domovini, zemlji, mogli su to sprečiti. Međutim, oni, koji su se nalazili u Moskvi, nisu želeli to da spre;e, već naprotiv, stvorili su za to uslove. Što se tiče rukovodstva Azerbejdžana,ono je bilo prosto neaktivno, i na takav način u februaru 1988. se desio nagorno-karabahski incident. Posle toga u Azerbejdžanu se promenilo rukovodstvo - tobože u cilju rešavanja jermensko-azerbejdžanskog konflikta i jača ovdašnjeg rukovodstva. Ali novo rukovodstvo je pokazalo ne samo svoju nesposobnost ili nenadležnost, nego je i izdalo svoj narod. Ova izdaja - izdaja svog naroda od strane rukovodstva Azerbejdžana, i ravnodušno ponašanje šefova SSSR-a prema Azerbejdžanu, ja bih rekao, negativan odnos - pretvorio je nagorno-karabahski incident u rat, i Azerbejdžanu je bio zadat veliki udarac. Naravno, 20. januar je postao veliki sastavni deo te politike, tog lanca.

I doista, naš narod se pobunio u to vreme, želeći da odbrani svoje zemlje, svoj suverenitet. Nepravedan stav sovjetskog rukovodstva prema Azerbejdžanu, kao i činjenaica da rukovodioci Azerbejdžana nisu preduzeli mere zaštite svojih zemalja, nacije, svog naroda. Sve to je podiglo narod u Azerbejdžanu i on je pokazao svoju snagu. Narod je izašao na trgove. Narod je izašao na ulice.

Da bi kaznili ceo narod, slomili ga i na takav način rešili pitanje Nagornog Karabaha u interesima Jermenije, trebalo je naneti udarac Azerbejdžanu i taj udarac je bio nanet. Bila je izvršena vojna agresija na Azerbejdžana. Azerbejdžanu je bio nanet fizički udarac. Azerbejdžanu je bio nanet politički udarac. Azerbejdžanu je nanet moralni udarac. Krivci za to bili su i rukovodstvo SSSR-a i rukovodstvo Azerbejdžana. Na sve to je vrlo očigledno ukazano u danas objavljenim dokumentima.

Predstavnici naše poštovane inteligencije, majka šehida, kćerka šehida, osobe ranjene te noći, 20. januara, nastupajući na ceremoniji, govorili tu vrlo iskreno. Moram priznati da sam od samog početka ove večeri pa sve do sada veoma uzbudjen - pretpostavljam i vi takodje, jer prikazivanje ove istorijske hronike, ovih strašnih događaja, a isto tako misli i reči svih koji su ovde istupali, ostavljaju ogroman utisak. Zbog toga sam veoma uzbudjen i govorim sa uzbudjenjem. U celini, održavanje ove vešeri prvi put baš na takav način, smatram kao ispoljavanje naše bezgranične ljubavi prema našoj istoriji, naciji, narodu. Zahvaljujem svima koji su pripremili ovo veče i koji su istupali.

Ovo je od velikog političkog, moralnog značaja.

Jer, kao prvo, ne smemo nikada zaboravljati i izopačavati našu istoriju Istorija je istorija, i pisati je treba onakvom, kakva ona jeste, prenositi je s kolena na koleno.

Od te tragične januarske noći prošlo je 10 godina. U toku ovih deset godina u Azerbejdžanu su se radjala deca. Deca, koja danas imaju10 godina, rodjena su 1990. Obavešten sam, da su te januarske noći 135-136 azerbejdžanskih građana postali šehidi, poginuli, mnogi su ranjeni. Međutim, te noći u Azerbejdžanu se rodilo više od 500 dece. To znači, da narod živi, nacija živi, raste, razvija se, i nikakva agresija, nikakav teror, nikakva izdaja ne mogu zaustaviti razvoj našeg naroda.

Ipak, mi smo živi svedoci tih dana. 10-godišnja deca će o tome saznati samo od nas. Čak 20- godišnja omladina, kojoj je u to vreme bilo 10 godina, verovatno, nije bila svesna, čak i nije mogla biti svesna svega toga. Zato ne smemo da zaboravljamo kako slavne stranice, uspešne stranice naše istorije, tako i njene tragične stranice, prenositi to sa kolena na koleno. S tim u vezi tragedija od 20. januara i heroizam, hrabrost i jedinstvo naroda, koji su se ispoljili tih dana, moraju služiti kao primer za sve - i za današnju i za buduće generacije. Svi moramo izvući pouku iz te tragedije.

Ovde prikazani dokumenti, nastupi, filmovi, svedoče o tome,u kakvoj se teškoj situaciji nalazio Azerbejdžan u noći 19. na 20. i 21. na 22. januar. Kada u Azerbejdžan, u takav grad, kao što je Baku, udje toliko vojnih jedinica, blindirane tehnike, tenkova, vojnika, naravno, ni Baku ne može da ostane miran, ne samo Baku, nego i čitav Azerbejdžan su se nalazili u to vreme pod uzbunom. Šta je pokazala današnja analiza tih dana? Ona je pokazala da je narod pretrpeo velike gubitke, ali nije se slomio, nije se sagnuo. Ali, rukovodioci naroda su ostali izdajnici.

Pretpostavimo, nekome je umro dragi čovek. Rođaci, prijatelji, kolege sa posla obavezno dolaze na sahranu, na daću, tuguju zajedno sa njegovom porodicom. Ovde je izvršena agresija na azerbejdžanski narod, naš narod je pretrpeo veliki gubitak. Ujedinivši se nacija, narod izražava svoju mržnju prema izazivačima ove tragedije, prate šehide na poslednji put. Ali rukovodioci Azerbejdžana ostaju po strani, beže, sakrivaju se. Sama ta činjenica svedoči očigledno o tome, ko je ko.

Savladavši velike prepreke grupa deputata je sazvala zasedanje Vrhovnog Sovjeta, i istaknuti pesnik Azerbejdžana Bahtijar Vagabzade - tokom svog života on nije vodio ni jedan sastanak, pošto je uvek pisao stihove i razvijao pesničku umetnost Azerbejdžana, odnosno nije u ovome imao iskustvo, ali on je čovek hrabrog srca i on voli svoj narod - nije ostao ravnodušan, niti se uplašio. Uvek je odvažno gledao ljudima u oči, nikada nikoga nije izdao.

Isto tako i pokojni Ismail Šihli i ostali predstavnici inteligencije. Ovde su prikazani kadrovi. Nažalost, nisu sačuvani svi. Međutim, ti kadrovi, koje smo videli, očigledno pokazuju ko je ko. Kako se moglo desiti, da pesnik Bahtijar Vagabzade, pisac Ismail Šihli i ostali predstavnici inteligencije ili grupa deputata Vrhovnog Sovjeta dodju na skup i razmotre problem, dok su rukovodioci Azerbejdžana pobegli, sakrili se? Samim tim oni su potpuno izgubili pravo da rukovode narodom.

Odluke i proglasi, doneti na tom zasedanju - ovde smo ih čuli - od istorijskog su značaja. Moramo to visoko ceniti. Ja lično dajem ovim dokumentima takvu ocenu. Međutim, kada su se ovi ljudi, koji su pobegli i se sakrili se, posle nekoliko ponovo vratili na vlasti u Azerbejdžanu, svi ovi dokumentii su bili zaboravljeni, stavljeni na stranu, sve je bilo sakriveno od naroda. I o tome su danas iznete konkretne činjenice, nema potrebe to ponavljati.

Dakle, ako su pre 20. januara kako Vlada SSSR-a, tako i azerbejdžanska vlast skupa izvršili agresiju na azerbejdžanski narod, kasnije su obe strane pokušavale opravdati to. U Moskvi je vladala takva atmosfera, kao da se ništa nije desilo. I u Azerbejdžanu jedan je pobegao, drugi je zauzeo njegovo mesto, i tako su zaboravili na narod, bila je zaboravljena i tragedija, sve je bilo zaboravljeno, i dosledno su preuzimane sve mere kako bi se to pitanje zaboravilo. Izdajnici, ljudi koji su izgubili pravo da rukovode, ponovo su stavili svoje lične interese iznad interesa naroda, nacije. Sve to je istorijska stvarnost.

Ali danas se možemo ponositi time, da je naš narod, još jednom ponavljam, ispoljio hrabrost i odvažnost.

Nije moguće gledati film o ceremoniji sahrane šehida ne uzbudivši se. Čini mi se - u svakom slučaju svi znamo istoriju - u Azerbejdžanu još nikada nije bilo toliko masovne i toliko upečatljive ceremonije sahrane. Zaslužuje visoke ocene i delatnost šeika ul- islama Alahšukura Pašazade, kao i njegov apel upućen Gorbačovu i stav prema ovom pitanju, t.j.mržnja prema onima koji su izvršili taj zločin, kao i sama ceremonija sahrane. Drugim rećima, rukovodioci svih ogranaka vlasti Azerbejdžana su ostali po strani. Vidite, ne može biti većeg moralnog greha, i moralne izdaje.

Međutim, narod se nije uplašio. Narod se nije uplašio toga da bi ga ovi tenkovi mogu ponovo pregaziti. Bilo je mnoštvo ljudi na trgu Azadlig, na svim ulicama sve do Nagornog parka.

Nisam bio tada u Azerbejdžanu. Izrazio sam istog dana svoj stav. Morate da znate da sam tada bio bolestan. Nalazio sam se u bolnici, a kasnije u sanatorijumu u okolini Moskve na rehabilitaciji. Bez obrira na to došao sam sa svojom decom i izneo svoj stav. Ništa drugo nisam mogao da učinim, i danas sam zahvalan onim azerbejdžanskim građanima, koji su izabrali pravo mesto za sahranu šehida i sahranili ih u Nagornom parku. Na takav način oni su izrazili svoj odnos prema izdaji.

Tamo je bilo odredjeno mesto za groblje, gde su sahranjeni ljudi poginuli tokom pokolja, koji su učinili Jermeni 1918.godine. Ono je bilo uništeno 1930-tih godina, i na tom mestu je bio napravljen Nagorni park i podignut spomenik Kirovu. Istorijska istina se sastoji u tome da je izdaja, učinjena protiv ovih grobova, danas otkrivena i ovde su opet bili sahraneni šehidi.

Ispunjavajući svoj dug, od početka ovog događaja - od 21. januara 1990. pa sve do danas, trudio sam se, trudim se i trudiću se da se on do kraja razotkrije. Trudiću se da pozovem na odgovornost krivce i niko neće izbeći odgovornost za zločine, učinjene protiv naroda. Ako nekome i podje za rukom da fizički pobegne, za istoriju on će, u svakom slučaju, ostati zločinac.

Imao sam iskrenu želju da podignem memorijalni centar \"Večna vatra\" u Šehidlar hijabani. To je bio moj dug kao predsednika Azerbejdžana. Danas se tešim time da sam ispunio taj dug, i zaista kako je ovde već rečeno, ovo mesto je postalo mesto zakletve, vere, svetilište sa najvećim počastima. Vidimo kako već danima ljudi od srca, sa cvećem u rukama, posećuju ove humke, klanjaju se Večnoj vatri, grobovima. Verujem da će i u budućnosti ovde biti mesto za zakletve naše omladine, mesto zakletve na odanost svom narodu, svojoj naciji, zemlji, Domovini. U isto vreme - mesto zakletve na uzajamnu vernost mladih ljudi, stavarajućih nove porodice.

Istovremeno tragedija je bila stimulans velikih procesa u našoj zemlji. Azerbajdžan je stekao svoju državnu nezavisnost. Navršilo se devet godina otkako azerbejdžanski narod živi u nezavisnoj državi.

U svakidašnjem životu se suočavamo sa mnoštvom teškoća, problema. Sve nas muče problemi okupacije naših zemalja od strane naoružanih snaga Jermenije i progonstva više od milion naših građana, njihovog stanovanja u šatorima. Imamo i drugih problema. Medjutim mi preživljavamo i preživećemo ovaj težak, naporan period. Oslobodićemo okupirane zemlje, naši građani će se vratiti na svoja odnjišta, obezbedićemo suverenitet Azerbejdžana, jer Azerbejdžan je danas nezavisna država i nijedna država nema pravnih osnova da vodi agresiju protiv Azerbejdžana.

Suverenitet Azerbejdžana, nezavisni Azerbejdžan, pravna, demokratska, svetska Azerbejdžanska država i pozitivni procesi, koji se odvijaju danas u Azerbejdžanu - čine najveći memorijalni spomenik našim šehidima. Neka mirno spavaju svi naši šehidi, i ne samo šehidi od 20. januara, nego i oni naši sinovi, koji su postali šehidi u borbi za Otadžbinu, rodnu grudu, jer su se ostvarile njihove nade, mašte - Azerbejdžan je stekao svoju državnu nezavisnost.

Kunem se danas u spomen šehida, da niko i nikada neće smeti da posegne na nezavisnost Azerbejdžana, mi nikada nećemo biti ničiji vazali. Državna nezavisnost Azerbejdžana će postojati i razvijaće se, bez obzira na teškoće i pritisak koji se na nas vrši. Nezavisni demokratski Azerbejdžan, pravna, svetska Azerbejdžanska država će postati veličanstven spomenik našim šehidima.

Još jednom izražavam zahvalnost svima za pripremu ove večeri žalosti i za nastupe.

Neka Alah upokoji duše šehida.

Novine \"Bakinskij rabočij\", 20. januar 2000. godine.