Govor Heydar Aliyeva na sastanku 21. siječnja 1990. u Stalnom predstavništvu Republike Azerbajdžan u Moskvi, posvećen tragediji 20. siječnja 1990. godine.

Poštovani prijatelji, dame i gospodo!

Kao što znate, godinama sam bio poglavar stranačke organizacije Azerbajdžana, bio sam izabran za člana Politbiroa komunističke stranke Sovjetskog Saveza, radio kao prvi zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministra. Više od dvije godine, ja sam u mirovini, preživio sam masivni srčani udar, i zbog bolesti otišao sam u mirovinu. U prosincu 1982. godine napustio sam Azerbajdžan. Danas, prvi puta sam prešao prag Stalnog predstavništva Republike Azerbajdžan SSSR u Moskvi. Došao sam ovdje zbog tragedije koja se dogodila u Azerbajdžanu. Saznao sam o tome jučer ujutro i, naravno, nisam mogao ostati ravnodušan prema tom događaju. Došao sam ovdje prvenstveno zbog toga da bi ovdje u Stalnom predstavništvu Republike Azerbajdžan koja je mali azerbajdžanski otok u Moskvi, izrazio svoju sućut azerbajdžanskom narodu u vezi s tragedijom, koja je izazvala velike žrtve. Drugo, želim izraziti svoj stav po ovom pitanju. Molim Stalnog predstavnika Azerbajdžana u Moskvi Zoharaba Ibragimova da iznese moje riječi duboke žalosti i iskrenu sućut azerbajdžanskom narodu. Nažalost, sada nemam drugu mogućnost.

S obzirom na događaje koji su se dogodili u Azerbajdžanu, smatram da su bili ilegalni, strani demokraciji, u potpunosti suprotni principama humanizma i razvoja u našoj zemlji pravne države. Postoje određeni razlozi koji su nastali u Azerbajdžanu. Ne želim detaljno razmatrati sve detalje, to će potrajati dugo vremena. Već dvije godine nastavlja se međunacionalni sukob između Azerbajdžana i Armenije, koji je nastao u vezi s događajima u Gornjem Karabahu i oko njega. Dvije godine je dovoljno vremena za to da su vođe Azerbajdžana i Armenije, vijeće stranačkih i političkih lidera države pripremili ovo pitanje, zaustavili građanski rat, međunacionalne sukobe i stvorili uvjete za slobodni boravak svake osobe, bez obzira na nacionalnost, u našem federativnom Sovjetskom Savezu.  

Međutim, ja mislim da tijekom ove dvije godine, nije bilo poduzeto dovoljno mjera u tom smjeru.

Ako bi na početku komplikacija u Gornjem Karabahu bile poduzete potrebne mjere,  u prvom redu vrhom stranačkog i političkog vodstva, danas ne bismo vidjeli eskalacije napetosti i gubitaka koje su se pojavile na obje strane u protekle dvije godine, te vojnu akciju koja je donesena u noći sa 19. na 20. siječnja 1990. godine, završila s gubitkom ljudskih života.

Naravno, za sve ovo prije svega kriv je sada već bivši prvi tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Azerbajdžana gospodin Vezirov. Tijekom vremena na viskom položaju  on nije učinio ništa kako bi se stabilizirala situacija u Azerbajdžanu. Naprotiv, njegovim pogrešnim akcijama, neodgovarajućim stilom rada, krivim političkim manevriranjem suprotstavio se narodu, nije osvojio niti vlast, stvorio je jaz između sebe i naroda. Zamjerio se narodu. Na skupovima koji traju po nekoliko mjeseci u Baku i drugim gradovima i regijama Azerbajdžana postavljaju se zahtjevi za ostavku stranačkog vodstva Azerbajdžana. To se uglavnom odnosilo na ostavku gospodina Vezirova. Nejasno je zašto ovo pitanje nije do sada bilo riješeno, i tek jučer, nakon što je vojska ušla u Baku i sve razbila, Vezirov, ustvari,  je već pobjegao iz Azerbajdžana. To je velika pogreška. Najveća  greška  je to da je takva neprikladna osoba za tu svrhu u svoje vrijeme bila imenovana prvim tajnikom Centralnog komiteta Komunističke partije Azerbajdžan. Ali to nije sve.

Sada bih se želio osvrnuti na tragediju koja se dogodila u noć s 19. na 20. siječnja i nastavlja se do današnjeg dana. Mislim da su postojale rezerve političke stabilnosti položaja u Azerbajdžanu. Vodstvo Azerbajdžana, kao i vijeće političkog vodstva zemlje nisu koristili te mogućnosti. A bilo  je moguće spriječiti atentat na granicu. Jer nakon 3 mjeseca, narod je iznio svoje zahtjeve vezane uz granicu. No, nitko nije htio ići njima u susret ni poduzeti odgovarajuće mjere.

Ponavljam: da postoje mogućnosti za smirenje naroda. Ako bi dva do tri mjeseca prije, bilo riješeno pitanje jačanja stranačkog vodstva u Azerbajdžanu, onda možda ne bi bilo okolnosti i potreba za slanje vojske. No, u svim okolnostima, mislim da su bile mogućnosti za političko rješenje pitanja, dijaloga s narodom. Međutim, oni nisu bili iskorišteni i  u noć s 19. na 20. siječanja u Baku je uveden veliki  broj vojnika sovjetske vojske, vojske Ministarstva unutarnjih poslova SSSR. Koje su tragične posljedice toga, to nam je dobro poznato sada. Mislim da je ponašanje naroda koji je donio takvu odluku, politički nekorektno. Dopuštena je velika politička pogreška. Oni jednostavno nisu znali stvarno stanje u Republici, i psihologiju azerbajdžanskog naroda. Nisu dovoljno kontaktirali sa različitim slojevima ljudi. Nisu si ni mogli  zamisliti da će se dogoditi takva tragedija.

Trebali smo to predvidjeti i poduzeti potrebne mjere, izračunati  što je bitnije i potrebnije. Usput, bilo je dojava da je poginulo puno vojnika. Pitanje je, za što je kriv ruski mladić,   kojega su poslali na temelju pogrešne odluke stranačkog vodstva države za suzbijanje tzv. pobune u Azerbajdžanu?

U Azerbajdžan je uveden od strane veliki kontingent vojnika. Usput, ja dobro znam koliko se vojnika nalazi u Azerbajdžanu. Tamo je i tako raspoređena dovoljna količina vojske:

4.armija, Kaspijska pomorska flota, divizija desantne vojske, vojska protiavionske obrane, vojska Ministarstva unutarnjih poslova. Zašto je bilo potrebno dodatno uvoditi tamo vojsku?

Ako je bilo potrebno, mogla se koristiti vojska koja se nalazila tamo.  Vodstvo Azerbajdžana, koje je takvu odluku donijelo trebalo bi odgovorati za to, a iznad svega gospodin Vezirov, koji je pobjegao iz Azerbajdžana. Trebali bi biti odgovorni i oni, koji su krivo obavijestili vijeće političkog vodstva države. Mislim da vijeće političkog vodstva nije imalo dovoljne i objektivne informacije.

Vodstvo države doveli su u zabludu, što je rezultiralo takvom odlukom.

Svi koji su umješani u tu tragediju moraju biti kažnjeni.