RADOVI / VANJSKA POLITIKA / Azerbejdžan - Sjedinjene Američke Države (SAD)

Izjava predsjednika Republike Azerbejdžan Hajdara Alijeva u vezi razmatranja „Porterovog amandmana“ u Kongresu SAD-a – Predsjednička palata, 13. juni 1996. godine


Gospodine ambasadore, danas sam Vas pozvao povodom vrlo važnog pitanja koje ima veoma veliko značenje kako za Republiku Azerbejdžan tako i za veze između Sjedinjenih Američkih Država i Republike Azerbejdžan. 

Poznato je da se Republika Azerbejdžan poslije dobijanja svoje državne nezavisnosti i do danas u svojoj vanjskoj politici uvijek trudila da razvija veze sa Sjedinjenim Američkim Državama. Smatram da su u toj oblasti ostvareni  dobri rezultati. Svjedoci smo sličnih napora i od strane Sjedinjenih Američkih Država, posebno njihove vlade i mi ti cijenimo. 

Ipak, istovremeno je poznato da je Kongres SAD-a 1992. godine usvojio nepravednu odluku u vezi s Azerbejdžanom. U tački 907 „Akti podrške slobode“ uvršten je amandman kojim se zabranjuje pružanje pomoći Azerbejdžanu. Smatram da je i u vrijeme usvajanja tog amandmana i kasnije izvršena nepravda prema Azerbejdžanu i ta nepravda ostaje i do današnjih dana. 

Razlog usvajanja takve diskriminirajuće odluke se navodno objašnjava time da Azerbejdžan drži Armeniju u blokadi. Na taj način, već četvrtu godinu je Azerbejdžan jedina od republika bivšeg Sovjetskog Saveza kojoj je uskraćena pomoć Amerike u okviru „Akta podrške slobode“.  

Pri susretima i s Vama i s državnim dužnosnicima Sjedinjenih Američkih Država više puta smo izjavljivali  da odluka koja je usvojena protiv Azerbejdžana nema nikakvog osnova pošto Azerbejdžan na drži Armeniju u blokadi. Realno stanje je takvo da su armenske oružane snage okupirale 20 procenata teritorije Azerbejdžana, odakle je protjerano više od milion naših građana koji su postali izbjeglice. Posebno želim da naglasim da se kao rezultat te okupacije željeznička pruga na teritoriji Azerbejdžana, u tom smislu i na dijelu koji povezuje Azerbejdžan s Armenijom, Hančivanom, Nagornim Karabahom, nalazi u blokadi. Nema sumnje da u takvim uslovima ne može biti govora o tome da Azerbejdžan drži Armeniju u blokadi. Procesi koji teku, posebno poslije 1992. godine, pokazuju da je Azerbejdžan bio izložen velikoj agresiji. Usto znate da je Azerbejdžan blokiran na sjeveru s ruske strane, zatvoreni su naše željezničke pruge i morski put. 

Zato smo državnim organima Sjedinjenih Američkih Država više puta postavljali pitanje u vezi s tim kako bi se ukinula ta za Azerbejdžan nepravedna odluka. 

Kao što znate, veze koje su posljednjih godina uspostavljene između SDA-a i Azerbejdžana razvijaju se veoma intenzivno. Azerbejdžanska država je prihvatila Ameriku kao prijateljsku zemlju i vrijednog partnera, djelomice i u ekonomskoj sferi, gdje su se stvorile mogućnosti za široku saradnju. Učešće u krupnim naftnim ugovorima koji su potpisani septembra 1994. godine, novembra 1995. godine u vezi eksploatacije naših naftnih resursa, svjedoči o tome da smo uspostavili veoma tijesne veze sa Sjedinjenim Američkim Državama. 

Mi takođe uvijek ističemo važnu ulogu Sjedinjenih Američkih Država oko pitanja rješavanja armensko-azerbejdžanskog sukoba i želimo da SAD igraju važnu ulogu u tome i danas i u budućnosti. Poznato je da mi poduzimamo korake za mirno rješavanje sukoba između Armenije i Azerbejdžana, prije dvije godine smo ostvarili prekid vatre. To znači da smo iznova pokazali svijetu našu miroljubivost i želju da s Armenijom živimo u miru. Smatram da smo za to vrijeme dokazali cijelom svijetu da je Azerbejdžan miroljubiva država, da ne želi rat, da je pristalica mirnog rješavanja sukoba s Armenijom i da u toj sferi poduzima važne korake. Odluka koja se u takvim uslovima i dalje nalazi na snazi, donesena protiv Azerbejdžana od strane Kongresa SAD-a, nesumnjivo izaziva veliki nemir kod nas i u našem društvu.   

Za sve te godine zemljama koje su bile u sastavu bivšeg Sovjetskog Saveza i koje sada prolaze kroz tranziciju, SAD su pružile materijalnu i finansijsku pomoć. Naročito velika materijalna i finansijska pomoć se pruža Armeniji. Azerbejdžanu je ta materijalna pomoć uskraćena. Ta nepravda u odnosu prema nama nema u sebi nikakve osnove o čemu sam više puta govorio. Veoma veliko čuđenje izaziva, dijelom, to što ta nepravda ostaje čak i uprkos činjenici da se posljednjih godina uspostavila tijesna saradnja, prijateljske veze, između SAD-a i Azerbejdžana. 

O tome sam govorio za vrijeme susreta septembra i oktobra 1995. godine u New Yorku s predsjednikom Amerike, gospodinom Billom Clintonom kojem sam iznio svoja razmišljanja. U našim razgovorima gospodin Clinton mi je rekao da je i on sam bio protiv donošenja takve odluke, protiv nje je i danas. Ipak, nažalost, za ukidanje te odluke se ne poduzimaju potrebni koraci, ne preduzimaju se neophodne mjere. Prošle godine kongresmen gospodin Willson je iznio prijedlog za modificiranje te tačke i on je bio prihvaćen. Tu malu modifikaciju mi smo shvatili kao uspjeh, u vezi s čim sam uputio pisma zahvalnosti gospodinu Billu Clintonu, predsjedniku Predstavničkog doma gospodinu Gingrichu, kongresmenu Willsonu i drugima. Nažalost, ta modifikacija je ostala samo modifikacija, poslije koje nije bilo nikakvog praktičnog rezultata. Očekivali smo, ako je nemoguće u potpunosti ukinuti amandman na tačku 907, onda će možda biti učinjen novi korak, u skladu s kojim bi bilo doneseno iscrpnije rješenje. 

Ipak, umjesto toga se pojavio amandman gospodina kongresmena Portera. Porterov amandman umjesto pomoći zadaje Azerbejdžanu novi udarac, prijeti teritorijalnoj cjelovitosti Azerbejdžana, ne samo da ne pomaže Azerbejdžanu nego mu, naprotiv, nanosi ogromnu štetu. 

Poslije toga, nakon što se pojavio „Porterov amandman“, obratili smo se i Vama, dali instrukcije ambasadoru Azerbejdžana u Washingtonu da obavi pregovore s potrebnim krugovima za sprečavanje usvajanja „Porterovog amandmana“. Nažalost, nismo uspjeli. Znam, dobijamo svakojake vijesti. Iz današnje informacije je ipak jasno da je „Porterov amandman“ već usovjen u Predstavničkom domu Kongresa. To nas veoma uznemirava. To izaziva veliki nemir i u našem društvu. Nema sumnje da u vrijeme, kada imamo prijateljske veze sa Sjedinjenim Američkim Državama, ne možemo shvatiti usvajanje takvog amandmana. Možda ja to donekle shvatam, ali narod to ne može da shvati. 

Znamo da Parlament, Kongres u Sjedinjenim Američkim Državama ne zavise od predsjednika ili vlade. Oni nemaju velikog uticaja na njega, Kongres ponekad donosi slične odluke. Ipak, ja Vam otvoreno govorim da naše društvo percepira Sjedinjene Američke Države kao veliku državu. Ljudima je nemoguće objasniti da je predsjednik protiv a odluku donosi neko drugi. Usvojeno rješenje međutim nanosi štetu Azerbejdžanu, azerbejdžansko-američkim vezama. Desilo se otprilike ovako – mi smo se trudili da ukinemo tu odluku, a stanje se zauzvrat još više pogoršalo. 

Još jednom ponavljam da, ako su donesena odluka ili bilo kakve mjere – nezavisno od toga ko ih je donio – pravedni, onda je teško tome se protiviti. Ipak je nemoguće shvatiti, prihvatiti nepravednu odluku. Zato ja danas izražavam Vama, a preko Vas državi SAD-u nezadovoljstvo Azerbejdžana tim povodom. Želim izjaviti da se mi nikada nećemo složiti s tim amandmanom. Taj amandman nanosi veliku štetu Azerbejdžanu i u određenoj mjeri stavlja pod sumnju teritorijalnu cjelovitost Azerbejdžana. Svekukupno uzevši, to je ozbiljna prepreka za mirno rješavanje armensko-azerbejdžanskog sukoba, pitanja Nagornog Karabaha. 

Ne mogu shvatiti kome služi gospodin kongresmen Porter, zašto to on radi. To nije moja stvar. Ali nadam se da je Kongres SAD-a ugledan organ i ne smije dopuštati takve slične nepravedne korake. Još jednom ponavljam da je to postalo razlog nemira ne samo u držvanim krugovima već i u društvu. Molim Vas da prenesete ove moje riječi cijenjenom predsjedniku gospodinu Billu Clintonu. Ne možemo se složiti s takvim nepravednim amandmanom. Kažu mi da će poslije Predstavničkog doma taj amandman prihvatiti i Senat. Molim da se preko Senata ili drugim sredstvima spriječi usvajanja te odluke. Pozvao sam Vas da bih Vam prenio ove riječi. 

Bez obzira na amandman na 907. članak, zahvaljujem SAD-u za pomoć koju su dosada pružale Azerbejdžanu. Ipak, smisao moje politike i naše politike uopšte je ne samo ukidanje amandmana na 907. članak za što biste nam Vi pružili pomoć. Dosada smo živjeli bez vaše pomoći, živjećemo i ubuduće. Armenija je dobila dest puta više pomoći nego mi. Mi to trpimo. Ipak nas uznemirava nepravda. I moje nezadovoljstvo se odnosi na ispoljen odnos prema Azerbejdžanu. Mi se s tim ne možemo pomiriti. Ali nije važno – preživjećemo, čak i ako ne bude te pomoći.

Prijateljski i dobri ekonomski uzajamni odnosi između SAD-a i Azerbejdžana koji su se izgradili u posljednje vrijeme potvrđuju da se prema nama ne smije odnositi nepravedno i tendenciozno. Nama je poznata lično Vaša pozicija u tom pitanju. Ja poštujem to što Vi zastupate objektivan stav i što se solidarizirate s nama. To nas ohrabruje. Ipak, odugovlačenje rješavanje tog pitanja nas uznemirava. 

Cijenimo važnu ulogu postojećeg državnog ustrojstva SAD-a u očuvanju demokratije. Nesumnjivo je da je državno ustrojstvo Amerike njezina stvar. Tome ne možemo ništa dodati. Ipak, ako, kako ste vi rekli, to državno ustrojstvo pravi probleme u vanjskoj politici, donosi slične nepravedne odluke, onda to, naravno, ne treba smatrati normalnim. Ipak želim još jednom napomenuti da to nije naša nego vaša stvar. Mi samo želimo da se u odnosu prema Azerbejdžanu ne dozvoli nepravda, nezavisno od bilo kojeg državnog sistema. Učinili smo ne malo posla na eliminiranju sukoba između Armenije i Azerbejdžana. I više puta smo iskazivali naše želje u vezi s aktivnom ulogom u tom pitanju. Sve to nam daje osnovu da zahtijevamo ukidanje amandmana na 907. članak o Azerbejdžanu. Ako se to ne radi, znači da i danas ima nepravde. Ako se to ne radi, neka onda makar ne bude gore. Još jednom ponavljam: amandman gospodina Portera umjesto da olakša stanje, on ga pogoršava na našu štetu. Ne sumnjam, čak šta više sam uvjeren da ćete Vi i ubuduće sarađivati s nama, da ćete se truditi da riješite taj problem. Želim izraziti nadu da će ono što ste Vi rekli doprinijeti tome da „Porterov amandman“ na bude usvojen na drugim nivoima. Danas sam poslao pismo tim povocom gospodinu Billu Clintonu, gospodinu Gingrichu i gospodinu Albertu Goreu. Žalim da kao rezultat naših zajedničkih napora i saradnje taj amandman ne bude usvojen i Azerbejdžanu ne bude zadat još jedan udarac. Nadam se da će nam svima zajedno to uspjeti. 

Novine "Bakinskij rabočij“, 18. juni 1999. godine