RADOVI / BORBA PROTIV MEĐUNARODNOG TERORIZMA

Govor predsjednika Republike Azerbejdžan Hajdara Alijeva na sastanku sa članovima porodica šehida koji su na međunarodni dan žalosti došli na mezare svoje rodbine u Aleju šehida - Baku, Aleja šehida, 20. januar 1998. godine


Danas je i za vas i za nas dan velike žalosti, to nije samo vaša tragedija, to je tragedija cijele naše nacije, cijelog našeg naroda. Prošlo je osam godina od te strašne noći, strašnog dana. Ali naš narod to nikada neće zaboraviti. To nije bio pokušaj, nije bila agresija protiv pojedinačnih ljudi, to je bila vojna agresija protiv cijelog azerbejdžanskog naroda, cijele azerbejdžanske nacije, azerbejdžanske države, to je bio genocid nad našim narodom. Oni koji su poginuli kao rezultat te agresije su narodni heroji, oni su heroji naše nacije. Njihova pogibija je i za nas, i za naš narod, i za vas, za članove porodice veliki gubitak, velika tragedija. Ali uporedu s tim što su postali šehidi, to je znak junaštva našeg naroda. Krv koju su prolili je krv cijelog našeg naroda, u svakoj kapi krvi poginulih je snaga našeg naroda, junaštva našeg naroda, želja našeg naroda za ostvarenje nacionalne slobode, nezavisnosti. Krv prolivena te noći je sveta. Ona se pomiješala s krvlju koju su prolili naši narodi tokom vijekova u borbi za nacionalnu slobodu, nezavisnost. Krv prolivena te noći je krv naše nacionalne zastave koja govori o nezavisnosti Azerbejdžana.

Mi žalimo i stalno ćemo žaliti zbog gubitaka, žrtava. Mi žalimo zajedno sa vama. To nije bila samo vaša tuga, nesreća, već i tuga cijelog azerbejdžanskog naroda. Postavši šehidima oni su s prolivenom krvlju ovjekovječili sebe. Oni su pokazali cijelom svijetu želju našeg naroda za nezavisnosti, nacionalnom slobodom, spremnosti da postanu šehidi na tom putu, davši time primjer junaštva.

Svaki čovjek koji dođe ne ovaj svijet će isto tako napustiti ovaj svijet. Ovaj svijet ni za koga nije vječan. Ali oni koji su otišli na drugi svijet s vjernošću narodu, naciji, uzdignuvši duh nacionalne nezavisnosti naroda, su najsvetiji ljudi. Njih nema među nama, ali njihov je duh u našim srcima, u srcu cijelog azerbejdžanskog naroda. Ova bujica naroda u Aleji šehida i želja svakog Azerbejdžanca da posjeti svete mezare danas svjedoči o tome da će šehidi uvijek živjeti u srcu našeg naroda, nikada ih se neće zaboraviti.

Ovih dana, obilježavajkući godišnjicu tragedije 20. januara još jednom osuđujemo one koji su izvršili tu agresiju protiv našeg naroda, genocid nad našim narodom, one koji su ubili te nevine ljude. Ponekad kažu da oni nisu kažnjeni. Kažnjavanje je različito. Postoji kazna kada čovjeka izoliraju iz društva zbog nekog zločina. On određeno vrijeme služi kaznu, ali ima i onih koji su za izvršeni zločin osuđeni na stalnu kaznu i u Moskvu i u Azerbejdžanu. Nazavisno od mjesta njihovog rođenja - u Moskvi, u drugim dijelovima svijeta, ovdje - na azerbejdžanskoj zemlji, čak među nama - oni su osuđeni na stalnu kaznu. Ako imaju i trunku savjesti, moraju shvatiti kakav užasan zločin su izvršili i kako su kažnjeni. I kako god su neki od nih lakomisleni, smatram da je prezir naroda prema njima najveća kazna.

1994. godine smo tokom dva mjeseca vodili diskusije. Sjećate se da sam početkom januara 1994. godine istupio s inicijativom da do današnjeg dana tragediji 20. januara nije data politička ocjena. Vodili smo diskusiju o tome u parlamentu. Svako je iznio svoje mišljenje i mi smo donijeli zaključak. Moguće je da zaključak ne obuhvata sve. Ipak smatram da taj zaključak ima historijski značaj. Neki kažu da je neko obuhvaćen zaključkom a neko ne. Ali danas, na dan osme godišnjice tragedije 20. januara, kažem da su krivci za tu tragediju najviši rukovodeći organi tadašnje sovjetske vlade, njihovi rukovodioci, a takođe svi oni koji su u to vrijeme vodili Azerbejdžan. I prvi, i drugi, i treći, i četvrti, i peti - svi su krivi za tu tragediju.

Sinoć sam gledao televiziju. Tamo su nekim ljudima postavljali pitanja. Jedan od tadašnjih rukovodilaca kaže da «smo se u 11 sati noći razišli po kućama, nismo znali da će u Baku ući vojska. Za to su znali samo Vezirov i Mutalibov». Lažu! Ta vojska u toku jednog dana za jednu minutu nije se mogla spustiti u grad s padobranima - 10-15 dana do tragedije vojska se postepeno razmještala oko Bakua. U 12 sati noći ili u 1 sat poslije ponoći vojska se neočekivano iz nekoliko pravaca uputila u centar Bakua. Zar su ti vojnici bili izbačeni iz padobrana? Sve je to neistina! Neka imaju savjesti i neka ovaj dan govore istinu. Kako se moglo desiti da su oni u 11 sati noći otišli mirno spavati, a ujutro, kada su se probudili, su vidjeli da se desila tragedija? Cijelu noć do samog jutra grad Baku je bio u krvi. Svi oni su krivi.

Juče sam se veoma uznemirio. Kako je moguće biti tako bezobrazan pa reći na televiziji: «Ja ovo nisam znao, ja ono nisam znao. Za to su znali samo Mutalibov, Vezirov i Elmira Kafarova». Da, oni su znali i krivi su. Ali znali su i drugi. Kako je moguće da su obični ljudi znali, da su se uznemirili, telefonirali jedan drugom, da su govorili - ovdje je prošao tenk, tamo je pucnjava, tamo pucaju... a oni su mirno spavali.

Noću, kada spavam budim se od zvuka jednog pucnja. Kako čovjek može biti toliko gluh da ne čuje kada je na zgrade u gradu pucano tim tenkovima, topovima, automatima, puškomitraljezima! Kakvo sljepilo! Zar su tako spavali da se nisu mogli probuditi! Svi su oni krivi. Oni što nisu znali, čija krivica pravno i nije dokazana - ali njihova moralna krivica je očigledna. Šta hoću time da kažem? Vi ste svjedoci junaštva našeg naroda koji se žrtvovao. Moramo se ponositi tim ljudima. Oni - naši šehidi - su pokazali junaštvo, hrabrost azerbejdžanskog naroda. Ali oni koji su bili na visokim dužnostima i mirno spavali kod kuće, ravnodušni prema sudbini naroda, i danas bezbrižno žive. Oni su izdajnici svoga naroda. Svaki od njih je izvršio veliki zločin. Ali naš cilj danas nije osveta. Sigurno da svako treba dobiti prema zaslugama. Još jednom napominjem da je prezir naroda možda za njih najveća kazna. Tako će uvijek biti. Naš cilj se sastoji u tome da pokažemu svijetu da je nad azerbejdžanskim narodom izvršen zločin od strane države, rukovodećih snaga, rukovodećih lica te države kojem je taj narod služio 70 godina 20. vijeka. 

Šehidi su svojim junaštvom visoko podigli nivo morala našeg naroda. Kada dolazimo ovamo posjećujemo te mezare, molimo Allaha da da smiraj njihovim dušama. Pred svakim od njih se lično poklanjam. Zato što su svojom smrću uzdigli naš narod. Da, oni su otvorili put našoj nezavisnosti. Oni su dokazali da se narod ne može odvratiti s tog puta i mi smo izborili nezavisnost. Živimo i živjet ćemo u nezavisnoj državi. Posebna zasluga za to pripada šehidima. Oni su postavili osnovu za tu nezavisnot. Oni mogu biti mirni: njihova krv nije uzalud prolivena, njihovo junaštvo nikada neće biti zaboravljeno. Njihova smrt je ujedinila azerbejdžanski narod, pomoći će mu da ide putem nazavisnosti sada i pomagat će u budućnosti.

Cijenjene sestre, cijenjena braćo! Cijenjene majke! Izražavam vam svoje poštovanje i uvažavanje. Znajte da ste veoma dragocjeni našem narodu, meni lično. Odgojili ste takve junake, oni su živjeli u našim porodicama. Možete se time ponositi. Sve to vas treba tješiti. Neka vam Allah da sabura. Neka Allah da sabura našem narodu. Ali znajte da je taj naš put slavan. Na tom putu smo imali gubitaka, žrtava kojih će možda biti još. Ali mi idemo tim putem i ići ćemo, a junaštvo šehida kao velika baklja osvjetljava i osvjetljavat će nam put. Neka im Allah dž.š. podari vječni rahmet!

Novine «Bakinskij rabočij», 22. januar 1998. godine