Predsjedniku Vijeća sigurnosti UN. Kopija: Glavnom tajniku Ujedinjenih naroda UN - 26. srpnja 1993. godine


Poštovani gospodine predsjedniče,

dramatična situacija u mojoj zemlji kao rezultat nastavka i eskalacije armenske agresije usmjerene na teritorijalno komadanje suverene države Azerbajdžan, prisiljava me da Vam se obratim s ovom porukom.

Budući da je predana načelima i normama međunarodnog prava, Republika Azerbajdžan je pristala posredovati CSCE (Komisija za sigurnost i suradnju u Europi) u  mirnom rješenju krvavog sukoba, nametnutog od strane Republike Armenije, na temelju ideja međunarodne sigurnosti i suradnje, na temelju prava i obveza članova ove međunarodne organizacije.

Tijekom dugog i teškog procesa stabiliziranja, vlada Republike Azerbajdžan pokazuje želju za mirno rješavanje sukoba kao i najviše fleksibilnosti i konstruktivizma, što vodi do teškog pronalaženja načina da se zaustavi krvoproliće  i izlasku na temeljite pregovore. Međutim, očevidno kršenje obveza od strane Armenije pred svjetskom zajednicom i Azerbajdžanom ugrožava naše mirovne napore.

Nakon usvajanja odluke od strane Vijeća ministara CSCE o Konferenciji u Minsku prošlo je više od godinu dana, ali danas više nego ikad, ova ideja je daleko od stvarnosti. Kada smo prije godinu dana razgovarali o potrebi za oslobođenjem Šuši i Lačina, kao jedino mogućem načinu provođenja situacije u skladu s onom koja se dogodila na dan donošenja odluke od strane Vijeća ministara, zbog čega se i dogodio izlazak na konferenciju u Minsku,  tako je danas armenskim agresorom zarobljeno više od 17 posto azerbajdžanskih područja.

Zauzeti je cijeli planinski dio Karabaha i Lačin (južni dio u svibnju 1992., a sjever - u travnju 1993.), Kelbadžarska područja, sela Nahčivanske Autonomne Republike, Gazahskog, Fizulinskog, Zangilanskog i Aghdamskog područja Azerbajdžana. Ukupno je zarobljeno 503 naselja, ukupan broj izbjeglica i raseljenika  je 567 tisuća ljudi.

Počevši političkom agresijom, izraženom zbog donošenja izdajničkih odluka o pripajanju Gornjeg Karabaha na njezin teritorij, a zatim slanjem poslanika i terorista i opskrbom oružja, danas Armenija provodi velike vojne akcije u Azerbajdžanu, ignorira pozive i rješenja CSCE-a i UN-a, uključujući i rezoluciju 822 Vijeća sigurnosti, koja je zahtjevala izlazak okupatora iz Azerbajdžana.

Napori CSCE u svrhu provedbe rezolucije, potpuno su blokirani poricanjem armenske strane da ispuni legitimne zahtjeve posrednika, i, štoviše, stavljanjem naprijed neprihvatljivih uvjeta.  Kao rezultat takvih aktivnosti Republike Armenije, posljednji posjet Maria Raffaelli regiji, kao i prijašnji, nije dao nikakvu nadu za brzu provedbu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i za dugo očekivani prestanak krvoprolića.

Svako nepoštivanje armenskih oružanih skupina koje djeluju u Gornjem  Karabahe, Republike Armenije su apsolutno neutemeljeni. Sve isporuke teških oružja, streljiva, radne snage, te izravni nadzor vojničkih operacija ostvaruju se Republikom Armenijom kroz pripojeno Lačinsko područje.

Iskoristivši pauzu, Armenija, nakon odlaska misije Raffaelli počela je novi masovni napad, u kojem su njezine oružane snage osvojile grad Agdam. Ovaj izdajnički čin nanio je razoran udarac na mirovni proces koji još uvijek nije stabilan. Prethodna Vlada Azerbajdžana, upozoravala je Vijeće sigurnosti da odgađanje procesa stvara opasnu situaciju, koja prijeti velikom katastrofom.

Trenutna situacija zahtijeva hitnu intervenciju Vijeća sigurnosti na temelju ovlasti koje su mu dodijeljene u skladu sa Ustavom UN-a.Potrebne su hitne mjere za zaustavljanje agresora, prestanak krvoprolića i oslobođenje okupiranih azerbajdžanskih teritorija. 

U vezi s navedenim molim Vas da se odmah sazove Vijeće sigurnosti.

Hejdar AlIJEV,

preuzevši ovlasti predsjednika Republike Azerbajdžan

Predsjednik Vrhovnog savjeta Republike Azerbajdžana

Prevedeno s ruskog na litavski jezik iz novina "Bakinski radnik", 29. srpanja, 1993. godine