Poruka predsjednika Republike Azerbajdžan Hejdar Alijeva za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, gospodina William J. Clinton. Baku, 8. veljače 1999. godine


Poštovani gospodine predsjedniče! 

Želio bih izraziti svoju duboku zabrinutost zbog nedostatka napretka u rješavanju armensko-azerbajdžanskog sukoba. Teritorijalna cjelovitost Azerbajdžana, kao i prije, ostaje narušena, 20 posto azerbajdžanskih zemalja još uvijek je pod okupacijom armenskih oružanih snaga, milijun azerbajdžanskih izbjeglica koji su nasilno protjerani iz matičnih zemalja, već pet godina, živi uz velike poteškoće i odricanja. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a broj 822, 853, 874, 884 s zahtjevom bezuvjetnog povlačenja armenskih snaga s okupiranih teritorija nije ispunjena.

Kao što znate, za mirno rješavanje sukoba u svibnju 1992. godine bila je osnovana Minska zajednica OESS i uspostavljen mandat buduće mirovne konferencije. Na konferenciji, Armenija i Azerbajdžan proglašene su kao stranke sukoba, a azerbajdžanska i armenska zajednica Gornjeg Karabaha kao zainteresirane stranke. Unatoč tome, agresija Republike Armenije započeta protiv Azerbajdžana u 1988. godini nastavljala se i dalje te je uz autonomnu regiju Gornjeg Karabaha bilo okupirano još i sedam drugih velikih regija Azerbajdžana.

Tijekom proteklih sedam godina, učinjeni su veliki napori za stvaranje učinkovitog procesa pregovora u Minskoj zajednici. No, s obzirom na destruktivnu poziciju Republike Armenije pregovori su se stalno obustavljali i nisu davali nikakve pozitivne rezultate.

Kao rezultat napora koji su bili potrebni za mirno rješenje sukoba i uz potporu Minske zajednice u svibanju 1994. godine postignut je prekid vatre, koji se nastavlja i danas. Odluka donešena na OESS samitu u Budimpešti u prosincu 1994. godine o osnivanju multinacionalnih međunarodnih snaga koje su dužne stići u regiju i osigurati uklanjanje posljedica oružanog sukoba, a također i rješenja OESS samita u Lisabonu u prosincu 1996.godine, koji određuje međunarodnu pravnu osnovu za rješavanje sukoba nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, mogu se smatrati velikim političkim uspjehom presudne važnosti za pravedno rješavanje armensko-azerbajdžanskog sukoba. Međutim, kao rezultat opstrukcije i dalje nastavljene u Republici Armeniji i nemogućnosti OESS-a da uspostavi red, rješenja tih samita nisu ispunjena.

Kao što znate, 1. lipnja 1997. godine supredsjedatelji Minske zajednice OESS-a zastupanog Rusijom, SAD-om i Francuskom, na temelju lisabonskih principa rješavanja sukoba, podnijeli su projekt nacrt sveobuhvatanog Sporazuma od dva dijela - prestanak oružanog sukoba i određivanje statusa Gornjeg Karabaha. Dok je azerbajdžanska strana prihvatila takve prijedloge supredsjedatelja, Armenija je izrazila svoje neslaganje. Armenija, ne želeći priznati teritorijalnu cjelovitost Republike Azerbajdžan, pozivajući se na nedopustivost definiranja statusa Gornjeg Karabaha prije sazivanja konferencije u Minsku, odbacila je prijedlog supredsjedatelja. Usput, valja napomenuti da su 20. lipnja 1997. godine na poznatom sastanku u Denveru u SAD-u, predsjednici Rusije, SAD-a i Francuske u specijalnoj izjavi naveli da podržavaju ove prijedloge. 

19. rujna 1997. godine supredsjedatelji su Minskoj zajednici ponudili novi, drugi prijedlog nakon Lisabonskog samita koji predviđa postupno rješavanje sukoba. U skladu s takvim prijedlogom u prvoj fazi predviđa se oslobađanje šest okupiranih područja, s izuzetkom Lačinske regije, koja se nalazi izvan administrativnih granica bivše autonomne pokrajine Gornjeg Karabaha u Azerbajdžanu, razvoj operacija OESS usmjerenih na zaštitu svijeta, povratak izbjeglica na oslobođena područja, kao i obnova komunikacija važnih za život Armenije i njome okupiranog Gornjeg Karabaha. Zatim, u drugom koraku, nakon likvidacije posljedica oružanog sukoba, stranke su dužne usredotočiti se na definiranje statusa Gornjeg Karabaha u Republici Azerbajdžan i usvajanje mjera za njegovu sigurnost.
10. listopada 1997. godine u Strasbourgu, Azerbajdžan i Armenija na razini predsjednika dviju zemalja složile su se nastaviti pregovore na temelju prijedloga od 19. rujna 1997. godine, koji nam je dao priliku da se nadamo uspjehu pregovora za postizanje pravednog rješenja sukoba. Ali ostavka predsjednika Armenije Levona Ter-Petrosjana i pooštravanje pozicije novog vodstva Armenije onemogućile su pravedno provođenje prijedloga pregovora.

Nakon dugog prekida, predstavnici OESS Minske zajednice, očito želeći oživjeti pregovore, 9. studenog 1997. godine iznijeli su treći po redu prijedlog koji je vrlo razočarao azerbajdžansku stranu i spriječio nastavak pregovora.

Taj prijedlog temeljio se na nepostojećoj ideji "zajedničke države" u svjetskoj praksi i bio ništa drugo nego odstupanje od prethodne pozicije, koja proizlazi iz odluka i principa utvrđenih na dva samita OESS-a. Ti prijedlozi zapravo izdvajaju Gornji Karabah kao državnu i teritorijalnu strukturu u obliku Republike i daju mu ravnopravan status s Azerbajdžanom u okviru izmišljene "zajedničke države". U isto vrijeme, upućivanje na činjenicu da će ta "zajednička država" biti u međunarodno priznatim granicama Azerbajdžana ne daje jamstva za suverenitet i teritorijalni integritet Azerbajdžana, u stvari ona ih krši.

Vjerujem da su nepromišljene akcije posrednika, naravno, nanijele ozbiljnu štetu postupku reguliranja i unazadile ga. I to uzrokuje kod nas veliku zabrinutost, posebno zbog toga jer je iznenada bilo navedeno da Ruska Federacija i dalje nastavlja naoružavati Republiku Armeniju. Jasan dokaz toga je slanje aviona MIG-29 i raketa S-300 Armeniji, nakon ilegalnog prebacivanja oružja od jedne milijarde američkih dolara.

Ja mislim da ako se supredsjedatelji ne odluče, ako čelnici SAD-a, Rusije i Francuske ne poduzmu učinkovite mjere, neće biti moguće postići pravednu nagodbu o armensko-azerbajdžanskom sukobu. Odanost trima principima samita u Lisabonu, za koji su glasale 53 države u svijetu, ima posebno značenje.

S obzirom na sve to, poštovani gospodine Predsjedniče obraćam Vam se kao supredsjedatelju OESS Minske zajednice i molim Vas da pojačate Vašu osobnu aktivnost, kao i rad vanjskopolitičkog odjela Vaše države za brzu regulaciju ovog dugotrajnog sukoba na temelju principa samita u Lisabonu, koji je izvor opasnosti za mir i stabilnost u Europi. 

S poštovanjem, 

Hejdar Alijev,

Predsjednik Republike Azerbajdžan

Narodne novine „Bakinski radnik“, 17. travnja 1999. godine